Vjetrovito

Božić je trenutak za koji se svi veoma dugo spremamo i pripremamo, a koji traje veoma kratko. I onda, odjednom, nestane kolača, svi odu, i ostane samo bijeli snijeg koji usred noći običava toliko blještati da ponekad mislim kako je dan. Kako je pao, nisam bio vani nekoliko dana, da bih jučer napokon izašao i malo gazio po njemu, kad su mi već sanjke ostale kod bake (nisam ih uzeo pri selidbi), uzeo sam i fotoaparat, ali navečer nisam mogao previše fotografirati. Puštam si glazbu s albuma "December" Georgea Winstona pokušavajući si nekako vratiti vrijeme prošlih Božića, ali mi ne uspijeva. Gledao sam i "Sam u kući" po tko-zna-koji put, ali nekako smo Lugh i ja pronalazili samo greške u tom filmu, nismo se uopće mogli skoncentrirati na radnju koju gotovo da znamo napamet... Valjda smo odrasli, ne znam. Ali glazba je dobra. :-)

Sjećam se kad smo bili djeca. Vješali smo na božićno drvce slatkiše omotane u sjajne omote i drvce je bilo pravo i mirisalo po zimzelenome - uvijek bi mu sve iglice pootpadale do Tri kralja, ali nema veze, majka bi uvijek to sredila. Baka bi u kuhinji pekla kolače - rum kuglice, mađarice, i neizostavne makovnjaču i orahnjaču - sve bi mirisalo. Lugh i ja bismo s majkom kitili bor, nakon što bi ga otac zataknuo teškom mukom u stalak i kasnije se odmarao, a onda bismo večerali i ništa nam ne bi preostalo nego iščekivati. Majka bi zaspala na trosjedu, mi bismo ju u ponoć probu i onda bi bio Božić. Sjajni darovi ispod mirišljavog granja i prastare ogromne kugle na boru, starinske lampice; sve to mi je nekako draže od ovoga što imam danas. I ne sjećam se da mi je tada ikada bilo hladno, vani je snijeg padao, valjao sam se po njemu. Danas mi je hladno čim kročim iz stana, i teško se zagrijem.

Što sam u ovoj godini napravio? Dočekao sam ju po prvi puta ne doma, već u prijateljevoj vikendici s većinom svoga razreda. U siječnju sam po prvi puta bio u Muzeju za umjetnost i obrt (i to samo zato što je bilo besplatno). U veljači sam krenuo na pripreme za arhitekturu koje su trajale do lipnja, i bilo mi je lijepo na njima, uživao sam. U ožujku je bio Tihanin rođendan - to je bilo lijepo - pogotovo torta koja je bila odlična. Pročitao sam dvije knjige od Joanne Harris (jednu četiri mjeseca prije negoli je uopće izašla). Imao sam zadnje laboratorijske vježbe iz biologije, i zadnje vježbe iz kemije. Svirao sam glasovir u Muzičkoj akademiji, i to na isti dan kad sam po prvi puta bio u Školi (lounge baru). Bio jedan dan na rođendanu na Jarunu, a sljedeći odmah na drugom rođendanu na Bundeku. Upoznao sam Gustava Fredrikshavna. Probao sam kuglice s marelicama od ziki i bile su odlične (iako ja ne volim marelice). Države u kojima sam ove godine bio su: Slovenija, Mađarska, Italija, Monako, Francuska i Španjolska. Bio sam u Budimpešti na Sziget Festivalu i na koncertima tamo slušao Mando Diao, Gocoo, Dalriadu, Manu Chao i Within Temptation, i još hrpu ostalih čija imena nisam zapamtio - to je dan s najviše koncerata ikada. U Nici sam kupio čaj od mogranja, a u Madridu sam probao vodu s okusom mandarine i bila je odlična. E, da, i bio sam po prvi puta u Starbucksu i maštam o Mocci Frappuccino ever since. :-) Vozio se zrakoplovom. Spustio se s Medvednice, na dan kad smo darksoul, Lugh i ja bili na srednjovjekovnim danima, skroz do prvog busa. Bio po prvi puta u životu u Lisinskom (s idealistom), i još jednom na Cesariji Evori. I po prvi puta u Varaždinu. I u restoranu Kraša u Ilici. Moj otac je jednu večer imao ulogu prevesti nas šestoro nakon tuluma u svom malom autu - ljudi bi na semaforima kad bismo stali gledali koliko nas je i veselo mahali. Te večeri sam i plesao...

Bilo je lijepo.

________
Slika: "Mariana", Dante Gabriel Rossetti (1870.)

Znam da me dugo ovdje nije bilo, ali eto, napokon se i ja mogu prepustiti božićnom ugođaju. Cijeli grad je predivno okićen, to vjerojatno tek sada mogu primijetiti kada nemam pametnijeg posla. Trg je nešto drugačiji, u svakom slučaju ogromno drvce je na drugom mjestu, i ove godine nema licitarske ukrase po sebi, koliko sam primijetio. Gotovo iznad svake ulice postavljena je raskošna rasvjeta i božićni sajam je ove godine veoma bogat - na njemu se može kupiti od knjiga, do slatkiša, preko ušećerenih jabuka i kuhanog vina do čestitki i ukrasa... Ljudi isto svake večeri pretrpavaju grad i svakog trenutka čuje se smijeh s nekog ugla. Lijepo je.

Moj popis knjiga za ovu zimu je malo prevelik, ali mislim kako se neću baciti na čitanje, već čim nekoliko dana prođe, počet ću se baviti svojim maturalnim radom. Uzeo sam temu koju valjda nikada nitko prije nije, i profesorica hrvatskog (da, a iz kojeg bih ja drugog predmeta uzeo?) je bila oduševljena kad sam joj predao papirić na kojemu je pisalo:

Samo da se javim da sam u redu, još uvijek, i nisam otišao na planinu, već je malo više druženja s ljudima koje sam u posljednjih nekoliko tjedana zanemario uglavnom popravilo situaciju. Jučer sam poslije škole otišao u Školu. :-D Bilo je lijepo. I danas sam dugo spavao unatoč svemu što trebam obaviti jer a) petak je i b) ionako bolje funkcioniram odmoren. Samo se bojim sljedećeg tjedna, taj kobni predzadnji tjedan u polugodištu je veoma stresan, uvijek.

Shvatio sam kako će izaći nastavak Dahlquistove knjige "The Glass Books of the Dream Eaters", koju sam jednom prilikom bio skomentirao na ovom blogu (pogledajte prvi mjesec ove godine), a nastavak se zove "The Dark Volume". Opet će se raditi o tri glavna lika, Miss Temple, Cardinalu Changu i Doktoru Svensonu... Jedva čekam i da to sve Algoritam lijepo prevede na hrvatski, kao što su i najavili. :-)

I vidio sam (dokumentarni) film o Mariji Jurić-Zagorki. Odnosno samo njegov prvi dio, sljedeći nastavak je u nedjelju. Čini se dobro. Sviđa mi se kako su napravili radnju i glumci, samo što mi se ne dopada kako izgovaraju mađarski. Točnije, egy perc.

Toliko od mene...
;-) Boris

________
Fotografija: Jedna iz zbirke Lughovih.

Sada se u posljednjih nekoliko tjedana toliko toga izdogađalo, da još uvijek ne mogu shvatiti gdje sam ja u cijeloj toj brzoj vrtnji. Baš kao da je netko uzeo moj lik i umjesto mene radi sve živo, a ja se vratim iz svoje tame na kojih sat vremena dnevno, kada je već sve gotovo i trebam hitro naći načina kako što ispraviti. Prebrzo je u tako kratkom vremenu odrasti. Jednostavno prebrzo.

Zato baš i nemam vremena - sada su ispred mene tri tjedna žestoke muke. U vezi škole, dakako, ali to me niti najmanje ne brine. OK, zašto se ja uvijek brinem o problemima ljudi oko sebe više nego o svojim vlastitim? Najradije bih otišao, ne znam gdje - na planinu! I da me nema dva tjedna, da nikoga ne vidim, i ne čujem. Da pronađem mir.

Da se opet iznova rodim. Onaj stari ja.

Žalosno je jedino to što znam, da kad i bih to napravio, i kad bih se naposljetku vratio sa "planine", sve bi me dočekalo u istom stanju kao što je sada, ne bi ništa bilo bolje. Preostaje mi, dakle, samo čekati.

Boris

________
Slike: Kenneth Lavallee