Sada se u posljednjih nekoliko tjedana toliko toga izdogađalo, da još uvijek ne mogu shvatiti gdje sam ja u cijeloj toj brzoj vrtnji. Baš kao da je netko uzeo moj lik i umjesto mene radi sve živo, a ja se vratim iz svoje tame na kojih sat vremena dnevno, kada je već sve gotovo i trebam hitro naći načina kako što ispraviti. Prebrzo je u tako kratkom vremenu odrasti. Jednostavno prebrzo.

Zato baš i nemam vremena - sada su ispred mene tri tjedna žestoke muke. U vezi škole, dakako, ali to me niti najmanje ne brine. OK, zašto se ja uvijek brinem o problemima ljudi oko sebe više nego o svojim vlastitim? Najradije bih otišao, ne znam gdje - na planinu! I da me nema dva tjedna, da nikoga ne vidim, i ne čujem. Da pronađem mir.

Da se opet iznova rodim. Onaj stari ja.


Žalosno je jedino to što znam, da kad i bih to napravio, i kad bih se naposljetku vratio sa "planine", sve bi me dočekalo u istom stanju kao što je sada, ne bi ništa bilo bolje. Preostaje mi, dakle, samo čekati.

Boris

________
Slike: Kenneth Lavallee

Napisano u 10:20 sati.

komentari (26) ... ispis ... link