Postoji trenutak kada znate da ste u sredozemnom dijelu Provanse, a to je kad ugledate ovako poetičan prizor (gore). Nakon Kneževine Monako, zaputili smo se Azurnom obalom sve do Nice, gdje smo trebali prenoćiti. Dali su nam slobodno nekoliko sati kako smo stigli u hotel, pa smo odlučili potražiti u tom malenom gradiću nešto za jesti. U trgovini sam kupio pravu crnu chocolat française, a jedna žena mi je rekla: "Merci!" i nasmijala se, samo zato što sam joj se izmaknuo s puta. Ljudi su veoma ljubazni.


Krenete li u potragu za pizzom, shvatit ćete kako ste pogriješili pri odabiru vrste hrane koju morate pojesti jer za oko deset eura, dobit ćete nešto veoma zasitno, i nimalo ukusno kao u Hrvatskoj. Zato se bolje okrenuti plodovima mora koje tamo restorani naveliko nude za kojih dvanaest do petnaest eura - nije malo, ali kako se čini po turistima koji su nahrupili u malene restorančiće u luci, isplati se. Prolazite li pokraj jednog od njih, najvjerojatnije ćete osjetiti miris dagnji, riba i hobotnica koje mame izložene ispred restorana.


Hotel je bio malo čudan, pogotovo kupaonica koja nije imala ograđeni dio za tuš-kabinu, već se sve sljevalo u jednu rupu u podu, što smo otkrili nakon što smo prebrodili strah da će se sve izliti po sobi. Imaju veoma visok standard - Hotel Comfort će tako, sa svojih samo tri zvjezdice, nuditi čak i LCD televizor i veoma dobar klima uređaj. Ali zato, ako se radi kakva buka, bez problema će vam naplatiti 20 eura, unatoč tomu što se nitko od gostiju nije niti žalio, i to ne samo nakon deset navečer.


Po svojoj arhitekturi, Nica nije previše različita od Monte Carla. Ima staroga, ima novoga, uglavnom jedna skladna mješavina. Slika gore prikazuje Palaču pravde, a iznad prošlog odlomka možete vidjeti fontane s glavnog trga. Kasnije smo se zaputili prema plaži (fotografija ispod). Ono što me zapanjilo jest to kako su plaže prepune ležaljki poredanih jedna do druge, te da rijetko gdje ima slobodnog mjesta za ručnik - dakle, primorani ste platiti.


Naravno, ne možete očekivati da smo previše spavali u Nici tijekom noći. Tihi tulum nikomu nije naškodio. :-P A u hotelu su bili još neki iz Biograda pa je njihova glasnoća preusmjerila francuske hotelske inkvizitore prema njima. Ujutro - buđenje i put prema Cannesu prije negoli sam uopće uspio oči otvoriti.


Poznat po svojim filmskim događanjima, festivalu koji traje veoma kratko, Cannes je tijekom ostatka godine veoma miran. Glavni cilj nam je, naravno, kao razredu bio da odemo do slavne dvorane s crvenim tepihom, svi se posložimo i fotografiramo. A onda smo mogli natrag prema autobusu spavati.


Ili se barem samo činilo da smo mogli nastaviti kunjati, jer za kojih par sati stigli smo upravo u Grasse. Sjećate li se onog gradića iz filma "Parfem"? E, upravo taj! Francuskinja koja nas je vodila nam je na alloalloastom francuskom objasnila kako se u Grasseu proizvodi preko pola svjetskih parfema.


Jednom kada uđete unutra, i osjetite miris lavande i jasmina u skladnom omjeru koji se rasplutao među vama, ne želite izaći. I ako mislite kako ste osjetili miris pravog, svježeg parfema, trebate doći i uvjeriti se u suprotno. Ova žena na slici gore slaže omjer od otprilike dvadesetak mirisa u jedan jedinstveni. Recept za to je potekao od Nosova (kako ih nazivaju), posebno uvježbanih ljudi koji mogu raspoznati oko pet stotina različitih mirisa, dok se osjet mirisa kod normalnog čovjeka zablokira nakon dvadeset, ali i manje. Kako sam shvatio, postoje dva načina proizvodnje parfema - jedan je destilacijom u ovim velikim bakrenim kazanima, a drugi je omatanjem u životinjsku mast, s kasnijim čišćenjem iste alkoholom. Djevojke su bile presretne kad su shvatile kako mogu kupiti prave francuske parfeme za kojih deset do dvadeset eura.


Na ovim putokazima su već otprije bile plave točkice, a naša je ova narančasta, pa ako se ikada nađete u blizini, barem znate od koga je. Te točkice dobije grupa koja posjećuje Galimard, gore opisanu tvornicu parfema. Pred nama je bilo kojih deset sati vožnje do Španjolske. Putem smo stali negdje gdje sam probao pravu francusku majonezu, koja čak i nije toliko masna (sad znam zašto su Francuskinje tako mršave), ali je zato prepuna okusa. Slušajući Tiersena na mp3 playeru da ne zaspem i gledajući u zadnje prizore Provanse na ovom putu, u mislima mi je bilo samo jedno: Espańa, dolazim!

;-) Boris

Nastavlja se...
Treći dio: Lloret de Mar i Barcelona (Španjolska)


________
Fotografije: Ili lugh ili ja, opet. A kasnije i na dA rottentree.

Napisano u 02:46 sati.

komentari (24) ... ispis ... link