Vjetrovito

Čast mi je, gotovo četiri mjeseca prije negoli izađe, predstaviti vam najnoviju knjigu Joanne Harris - Runemarks. Do primjerka sam došao sasvim slučajno, niti ne razmišljajući da bi se mogao naći u mojim rukama. A eto, sad sam ga i pročitao, i sretan što sam imao priliku to učiniti prije svih, mogu vam predstaviti o čemu govori to čudovište od romana u svojih više od pet stotina stranica.

Knjiga
Ovo je fantasy roman, sasvim drugačiji od svega što je ona ikada izdala. Izmišljeni svjetovi, bogovi i nadnaravna bića prožimaju njegovu radnju već u samom početku. Priča započinje malim mjestašcem Malbryjem, u kojem živi Maddy Smith. Ona je rođena sa neobičnim ožiljkom na ruci, i oduvijek su ju mještani proglašavali maštovitom. Pet stotina godina nakon Ragnaróka, čudesnog nestanka svijeta bogova u velikom ratu, ljudi su poprimili novu vjeru, Red, koja se trudi prikriti sve znakove Starih dana i bogova koji su nekada postojali. Istovremeno, ta nova vjera je toliko tajanstvena, i svoju moć crpi iz (jednostavno nazvane) Dobre Knjige, odnosno Riječi unutar nje. Na koji način će se bogovi, sada demoralizirani i pretvoreni u jednostavne pustinjake i obične ljude, porazbacani po svjetovima, uspjeti uzdići do visine koja im pripada? I hoće li to uopće moći? I tko je tajanstveni Maddyjin prijatelj, pustinjak, koji očito zna više negoli joj želi odati?

Podloga
Veoma je važno znati, čitajući ovu priču, kako je to prvi roman Joanne Harris, koji je napisala i prije Čokolade, čak i prije Zlog sjemena, kad je imala tek devetnaest godina, samo što to tada niti jedan nakladnik nije htio izdati. Dočekavši pravi trenutak, preradila ga je i dovršila, te će izaći ove godine u kolovozu. Izvorno, ovo je roman za mlađe čitatelje, negdje od jedanaest godina pa na više. Takvim je jezikom i pisan, dok je svoje zamršene i jezgrovite rečenice Joanne ostavila u još jednoj knjizi koja izlazi ove godine, točnije sljedeći mjesec, a to su Šećerne cipele. Imajući na umu kako taj roman treba dovršiti, prije nekoliko godina Joanne Harris je čak učila staronordijski jezik (koji je u romanu i zastupljen, najčešće u dijelovima pjesama koje iznosi pred čitatelja), te je pomnije proučila nordijsku mitologiju, stvorivši naposljetku spoj drevne magije koju je barem na ovaj način donekle oživjela.

Likovi
Kao što ste mogli i pretpostaviti, likovi su inspirirani nordijskom mitologijom, pa tako u romanu pronalazimo mnoge bogove. Odin, kao vrhovni bog; Loki, kao varalica koji se (izgleda) napokon odlučio pokajati za svoje grijehe; Skadi, žena-lovac; Idun; Heimdall; i svi ostali. Veoma mi se svidjelo kako je Joanne Harris dala karakter svakome od njih, što u mitologijama ne pronalazimo u tolikoj mjeri. Ljudi su također okarakterizirani točno onakvima kakvi ljudi inače jesu, te je u svakom od važnijih stanovnika Malbryja našla koju manu, ali i poneku vrlinu, služeći se crno-bijelom tehnikom sve do zadnjeg, devetog dijela, kada odjednom od nje odustaje i dovodi radnju, kao i mnogo puta prije, u čitatelju nezamisliv rasplet.

Što Joanne kaže
Najviše elemenata nordijske mitologije Joanne Harris preuzela je još dok je išla u srednju školu, istražujući mnoge knjige, najviše o runama. Rekla je kako je oduvijek htjela pročitati Voluspáu u izvornom obliku, pa je zato učila staronordijski jezik. Ne smatra ovaj roman dječjim romanom, jer nikada nije radila te razlike među djelima, te misli kako bi svi trebali moći uživati u ovom romanu.

Zato, čim u kolovozu ovaj roman dođe na police u knjižarama, predlažem svima da odu po njega, zavale se u krevet i prepuste putovanju u svijet nordijske mitologije, gledane iz sasvim jednog novog kuta, i s tračkom ironije sazdane u pripovjedačevim riječima.

Ne brinite; ovdje sam. Samo sam se u zadnje vrijeme primio malo čitanja, pošto već dugo nisam. Trenutačno je na rasporedu Runemarks Joanne Harris, čiju recenziju ću najvjerojatnije uskoro objaviti. Nekako je ova godina puna čitanja knjiga koje će tek izaći, očito. A u ostatak vremena, Zagorka, znaš čime se bavim. I zato me nema. :-)

Dani su tako lijepi. Napokon je kiša dobila onaj miris isparavanja vrućeg asfalta zbog kojeg volim ljetne padaline u gradu. Kratke su i oštre, ali neupitno ugodne. Barem meni.

Neću se tako često javljati ovdje. Ne znam zašto.

Lijenost, valjda.

;-) Boris

________
Fotografija: "Just landscape", Marcin Jagiellicz

Praznici su očito završili, i unatoč svim mojim nadanjima da će mi se činiti duljima nego inače, prevario sam se, jer svih deset dana vrijeme je bilo toliko lijepo da sam samo u njemu uživao. Ali barem sam pročitao nekoliko knjiga, što inače ne stižem. Sada sam opet na početku, gledam u stare papire na svom radnom stolu i razmišljam o zadacima koje bih trebao danas obaviti, ali znam kako neću. Lijeno raspoloženje me hvata kao što se paučina hvata za kukce. Da barem kiša padne, pa da mi ne bude žao. Ona kratka, ljetna, s dobrim i ugodnim mirisom isparavanja vrućine s gradskih ulica...

Otvorio sam prozor širom i više me nimalo nije briga što ljudi mogu vidjeti u moju sobu - napokon, čista je, danas sam ju pospremio. Prašina je preda mnom letjela poput prašine na seoskim cestama. Nije me u njoj bilo više od tjedan dana, a svo to vrijeme proveo sam u starom stanu iščekujući poštanski paket koji bi mogao biti poslan na staru adresu. Nije došao. Sljedeći tjedan će. Nadam se.

Sljedeći tjedan opet napor. Nadam se kako ću uspjeti živjeti, barem malo - posvetiti se važnijim stvarima u životu.

;-) Boris

________
Fotografija: "With the Lake", James Bennett

Tražeći među knjigama u knjižnici što bih mogao čitati preko uskršnjih praznika, naletio sam na Goldingovu knjigu “Gospodar muha”, a pritom se sjetivši kako sam si jednom rekao da tu knjigu moram pročitati, bez razmišljanja sam ju uzeo s police i ponio doma. Čitao sam ju kroz nekoliko dana, pokušavajući što bolje uhvatiti simboliku koje je to djelo prepuno, i u kojem se ona isprepliće s vrhunskim umijećem pripovijedanja. U ovom trenutku mogu reći kako sam zadovoljan pročitanim te ću vam pokušati što bolje prenijeti svoje doživljaje tijekom čitanja.

Priča započinje zrakoplovnom nesrećom, kada skupina britanskih dječaka starih od šest do dvanaest godina ostaje nasukana na pusti otok, okružen oceanom, gdje ih nitko ne može pronaći, osim ako poneki brod slučajno zaluta u te prostore. Tri dječaka čine okosnicu radnje – Ralph, Jack i Pajcek (ili u izvornom obliku znan kao Piggy). Simbolika ovoga djela nam ukazuje kako na prvu dvojicu možemo gledati kao na demokraciju (Ralph) i diktaturu (Jack). Ralph je tako rođeni vođa, koji u svakom trenutku zna što bi bilo dobro učiniti, ali ne želi ništa bez suglasnosti ostalih, te je glasovanjem izabran za vođu izgubljene djece. Istovremeno, pojavljuje se Jack koji svoju vlast namjerava nametnuti ostalima, te im utjeruje strah u kosti, zahtijevajući poslušnost i odanost njemu i njegovim dječjim hirovima. Ralph je tijekom romana jedina osoba koja shvaća na koji način će biti spašeni (i zato traži i moli ostale da održavaju oganj koji su pomoću Pajcekovih naočala zapalili i iz kojeg se uzdizao dim, signalizirajući slučajnom brodu koji bi mogao prolaziti da dođe do otoka i spasi ih). No, očito, svijet dječaka sva njegova nastojanja ne shvaća ozbiljno, te u jednom dijelu čak i propuštaju priliku za odlaskom, zbog nemara. Pajcek je vjerojatno najbistriji u cijeloj priči, te uvijek svojim praktičnim rješenjima nastoji urediti okolinu i poboljšati uvjete u kojima su se našli.

Gospodar muha, ili grčki Beelzebub (što je još jedno ime za vraga), javlja se u svima nama, kao što je s vremenom on poprimio svoj konačni oblik u skupini dječaka. On progovara kroz njih, isijavajući zlo i zavađajući ostale. Ljudska unutrašnjost je lako kvarljiva, ili još bolje – povodljiva - samo treba dobiti priliku da se iskaže u toj svojoj sferi. Golding nam poručuje kako djeca, koja su oduvijek bila simbol čistoće i dobrote, nisu uvijek onakva kakvima se čine, te će se, isto kao i odrasli, svjesno okušati u mnogim porocima i grijesima; uskoro im čak i ubojstvo ne predstavlja nešto strano. Ovaj roman je često uspoređivan s Sallingerovim “Lovcem u žitu”, ali ja osobno mislim kako je njegova suprotnost – jer Sallinger nadasve cijeni djetinjstvo, ne želi odrasti i stvara likove u kojima nostalgično proživljava tinejdžersku krizu, a Golding istovremeno kudi djetinjstvo zbog njegove prijetvorne površine te ju grebe nastojeći pokazati kako se ispod krije mnogo više, ono što je ljudska priroda već u samom početku predodredila za svakoga od nas – borbu za opstankom.

I djeca, pokušavajući biti odrasli, prikazuju ono što su vidjeli vlastitim očima u primjerima iz svakodnevnog života: posjedovanje, upravljanje, gramzivost i tvrdoglavu odlučnost u vlastitim namjerama. To na kraju vodi do kaotičnih događaja, koji svoj vrhunac dosežu u čistoj anarhiji. Istovremeno, ova knjiga nas uči kako postoji društveni red kojega bismo se trebali držati kako bismo uspjeli u životu, kako bi nam život bio kvalitetniji i bolji. Ukoliko ga previše upropastimo, tko bi nam mogao jamčiti da ćemo se iz toga ikada u potpunosti izvući?

Ne dajem si pravo za ocjenjivanjem knjiga, ali mislim kako je ovo jedan od rijetkih suvremenijih klasika, a klasik se barem jednom u životu mora pročitati.

________
Ilustracija: Preuzeta je sa hrvatskog, Algoritmovog, izdanja, a njen autor je Igor Kordej.

Najprije bih se htio zahvaliti svima koji su mi ostavljali komentare brinući se jesam li još uvijek živ i zašto ne pišem. :-P Naravno da jesam, samo sam nekako postao lijen jer me obuzelo proljetno dokoličarenje - zar vas nije? Jedva se stignem naspavati, a onda moram napraviti sve za školu i ostane mi jedan malen djelić dana u kojem mogu raditi nešto po svojoj volji (što se na kraju premetne u još više spavanja). Zezam se, naravno. Radim na jednom projektu, koji ovdje osim ove rečenice neću spominjati. I zato sam malo zauzet. A osim toga, prihvatio sam se ponovno čitanja knjiga - napokon, imam odmah poslije praznika i lektiru iz hrvatskog i lektiru iz engleskog, pa moram pročitati barem dvije knjige na engleskom kako bih mogao odabrati koju ću od te dvije imati za lektiru. No, dosta o školi.

U zadnje vrijeme slušam Chopina. Pogotovo njegove valcere i nokturna, prije spavanja, jer mi nekako taman dođu. Često su mirni, polagani i ponekad mi znaju zvučati kao da slušam kakav soundtrack nekog filma. Mnogo puta mi se učinilo kako je Chopin volio egzotičnu glazbu, i stalno smišljao nešto novo, neki novi raspored tonova kojima je u svojim i slušateljevim mislima obilazio svijet, i to samo na klaviru. Ili je jednostavno bio usamljen, pa mi sad slušamo njegova besana noćna prebiranja po bjelokosnim tipkama. Kad smo već kod romantizma, u zadnje vrijeme su mi ljudi često govorili kako sam se trebao roditi kojih stotinu i pedeset godina ranije - i da bi to vrijeme bilo točno za mene, da bih uživao i da bih se tamo uklopio bez imalo poteškoća. Šteta što vremenski stroj još uvijek nije izmišljen, eto. Ali sviđa mi se ideja. Kako su se oblačili, i kako su se ponašali, i cijeli društveni odnosi, koji su bili toliko izbrušeni da se ništa nije moglo shvatiti dvoznačno. I kad je biti pisac još uvijek bilo zanimanje.

Sad bih se ja mogao izgubiti u svemu tomu, ali ne želim vas zamarati svojim snatrenjima. Samo vi uživajte u sadašnjosti, i ona je lijepa ako znate izdvojiti lijepe stvari iz cjeline, ma koliko to teško bilo. Napokon, ja sam sretan, jer to činim svaki dan.

;-) Boris

________
Fotografije: Druga je od Falln-Stocka, a prva od Cobweba.