Praznici su očito završili, i unatoč svim mojim nadanjima da će mi se činiti duljima nego inače, prevario sam se, jer svih deset dana vrijeme je bilo toliko lijepo da sam samo u njemu uživao. Ali barem sam pročitao nekoliko knjiga, što inače ne stižem. Sada sam opet na početku, gledam u stare papire na svom radnom stolu i razmišljam o zadacima koje bih trebao danas obaviti, ali znam kako neću. Lijeno raspoloženje me hvata kao što se paučina hvata za kukce. Da barem kiša padne, pa da mi ne bude žao. Ona kratka, ljetna, s dobrim i ugodnim mirisom isparavanja vrućine s gradskih ulica...

Otvorio sam prozor širom i više me nimalo nije briga što ljudi mogu vidjeti u moju sobu - napokon, čista je, danas sam ju pospremio. Prašina je preda mnom letjela poput prašine na seoskim cestama. Nije me u njoj bilo više od tjedan dana, a svo to vrijeme proveo sam u starom stanu iščekujući poštanski paket koji bi mogao biti poslan na staru adresu. Nije došao. Sljedeći tjedan će. Nadam se.

Sljedeći tjedan opet napor. Nadam se kako ću uspjeti živjeti, barem malo - posvetiti se važnijim stvarima u životu.

;-) Boris

________
Fotografija: "With the Lake", James Bennett

Napisano u 14:20 sati.

komentari (18) ... ispis ... link