Nakon što je baka napravila koji mali milijun čokoladnih rum kocaka i kuglica, a tata donio koju cisternu pića, doček je mogao započeti. Doma. U krugu najuže obitelji - kao svake godine. Ali, naravno, nešto je moralo poći drugačije. Inače je baka s tatine strane dolazila kod nas na Staru godinu, a ove godine je odlučila ostati doma rekavši nam kako će Strikan i njegova cura Jelena biti također tamo. "Dobro", rekli smo i poklopili slušalicu.

Večera je bila u sedam. Najbolja bakina juha, mlinci (koje ja ne volim pa je za mene spremila samo jedan krumpir, onako fino pečen u nekom sosu...) i meso koje je izgledalo kao da smo opljačkali mesnicu - to je bila neko meso četveronožnog stvora (čiji se okus izgubio u majonezi pa ga nemrem prepoznati - rekao bih svinjetina), a unutra je bila umetnuta nekakva crvena kobasica. Što je bilo najbolje, unutra nije bilo češnjaka (od kojeg ja bježim poput vampira, a moja ga baka uporno stavlja u velikim količinama) kao što ga je bilo prošlih godina. Tako da je večera protekla savršeno. I naravno da sam je upotpunio ogromnom količinom čokoladnih slastica i Lerovim "Zimskim čajem".

Zatim smo gledali novogodišnje izdanje "Genijalaca", novogodišnje izdanje "Laku noć, Hrvatske", da bismo naposlijetku shvatili kako upravo počinje film "Razvedi me, zavedi me" (takvog naslova ili obrnuto, ne znam). Znam dosadno, ali tako smo se ubuljili u film, da smo jedva skužili kako je za minutu-dvije ponoć.

Tada je tata otišao u blagovaonicu, i otvorio šampanjac, a mama, Luka i ja smo si međusobno čestitali Novu godinu. Došao je i tata uskoro. I Luka i ja smo otišli kod bake u sobu i njoj čestitati (mislim da nas zapravo nije niti čula od glazbe koja je treštala iz njenog televizora, ali nema veze). Moja i Lukina novogodišnja tradicija uključuje i odlazak na osmi kat zgrade kako bismo uživali u vatrometu koji se prelijeva zagrebačkim nebom. No, ove godine ništa puno od toga. Valjda su ljudi, ili škrti, ili smo zakasnili. I kad smo se vratili, mama je rekla kako se s našeg balkona mogao vidjeti odličan vatromet. Što nas je samo tjeralo gore???

Nazvao sam i baku, kojoj je dugo zvonio telefon. Naime, ispostavilo se kako su Strikan i Jelena otišli na Trg prije kojih sat-dva. Još mi je bilo čudno što taj telefon tako dugo zvoni - valjda je bila zaspala. Naravno, nazvali smo i mi njih na Trg i čestitali. Zatim smo Luka i ja poslali svima živima poruke kroz onu novogodišnju prenapućenu mrežu - no uspjeli smo u kojih sat vremena. Luka je onda uključio kameru i počeo snimati mene kako bulaznim gluposti o tome kako ne uspijevam poslati poruke, što je zvučalo nekako ovako: "Eto vidiš. Sada nisam uspio vidjeti kome šaljem poruku. Možda sam stisnuo nekoga koga sam već prije stisnuo." Novogodišnje ludilo, pretpostavljam. Luka je u kameru obećao kako u 2006. godini neće govoriti riječ bolesno bespotrebno. Zatim je odložio kameru i rekao: "Bolesno."

Sutradan ujutro svi su spavali do preko podneva, osim naravno mene - koji se automatski budim prije jedanaest iako ne trebam. I tako nisam znao što bih radio, pa sam uzeo svoju dragu knjigicu "Zovem se Crvena" i čitao. Kada su se probudili, napokon, jeli su i opet otišli spavati.

Predvečer smo otišli kod bake. Luka se domogao Strikanovog laptopa i pričao sa svima na MSN-u, dok sam ja umirao od dosade. Nakon tisuću godina moljakanja, uspio sam ih nagovoriti da se vratimo prije "Gospodara prstenova". Yey.

A sada, jedan isječak iz Lukinog razgovora na MSN-u jučer navečer:

Napisano u 19:52 sati.

komentari (39) ... ispis ... link