Tinta moga pera - Vjetrovito

Avete humanes!

Dakle, ja sam Boris i isto ću pisati za ovaj blog. Moja pripovijedanja na ovom mjestu započinju jednom zimskom pričom, crnom poput tinte i mračnom, točno onakvom kakve zimske priče trebaju biti:

Zimsko poslijepodne gospodina Fergiliusa

Zamišljeni pogled gospodina Fergiliusa prolazio je kroz viktorijansko prozorsko okno njegove prastare kuće i prostirao se livadom koju je tijekom noći prekrio snijeg. Čudesne pahulje su padale na tlo spokojnošću koja ga je očaravala. Gledao je livadu, šume ogoljelog crnog drveća svojih predaka i zaleđeno jezero na zapadu.
U ruci je držao pero za pisanje koje je naslijedio od svoga pradjeda, koji ga je pak naslijedio od nekog svog pretka, davnog srednjovjekovnog vojvode kojemu se više niti ime ne zna. Pred njim, na starom stolu, nalazio se komad pergamenta i tintarnica, oko koje je bilo razasuto mnoštvo kapljica tinte crne kao što bi crna bila i krv pri ovome zimskome svjetlu knjižnice. Svijeća je bila pri kraju, a gospodin Fergilius je razmišljao o tome kako bi trebao nešto napisati - no tjeskobna duša čovjeka u kasnim dvadesetima nije mu dala mira.
Odjednom mu se na obzoru pojavio crni konj, lako uočljiv na bijeloj podlozi livade. Njegova konjušarnica već odavno nije imala konja, a konjušar je umro prije dvadeset i šest godina, te nikako nije mogao dokučiti otkuda se taj konj pojavio. Čekajući hoće li netko doći po konja, gospodin Fergilius je polagano gubio strpljenje.
"Gospo Latronija!" zazvao je svoju jedinu sustanarku u mnoštvu soba koje je kuća sadržavala. Latronija, naime, nije niti bila gospa, već samo konjušareva kćer, ali gospodin Fergilius se veoma brinuo o njoj, čak toliko da je izgledala kao svaka druga gospa toga doba.
"Izvolite gosparu", pojavila se na vratima, a njena pojava u crnom činila ju je gotovo nezamjetnom, stopivši se s mrakom dugog i hladnog hodnika.
"Znate li, čiji je ovo konj?" upitao je gospodin Fergilius.
"Konj?"
"Upravo tako, moja gospo."
"Na imanju danas još nitko nije bio, gospodine", rekla je mirno, a njeno blijedo lice okruživala je crna, pažljivo uređena duga kosa.
"Donesite mi kaput, gospo. Molim vas. Idem se prošetati", rekao je gospodin Fergilius, odlažući svoje pero na stol.
"Predmnijevam onaj zimski, zar ne?"
"Naravno."

Vani je puhao hladni sjeverni vjetar, donoseći sa sobom snježne nanose koji su otežavali koračanje kroz debeli sloj snijega. Iako je bio na pola životnog puta, gospodinu Fergiliusu je bilo veoma teško boriti se s vjetrom te ga je proklinjao svim silama. Nasuprot tome, konj se doimao prilično mirnim - kao da mu niti vjetar niti zima nije smetala. Gospodin Fergilius mu se veoma približio, a činilo se kao da ga konj i ne primjećuje.
I baš kada je gospodin Fergilius pomislio kako je veoma pitom, konj ga je primijetio i kroz nekoliko se galopa odmaknuo. Ovako sjajnu dlaku nisam nikada vidio. Mora da je to konj zalutao s nekog od obližnjih imanja, pomislio je gospodin Fergilius i pošao za njim. Naime, konj mu se opet odmaknuo i krenuo prema šumi. Gospodin Fergilius ga je pratio i zašao u šumu. Eno ga, tamo je! Trčavši za njim, gospodin Fergilius je shvatio kako se izgubio u šumi. Njegova kuća više nije bila vidljiva od gustoće snijega koji je padao, a vjetar je prestao puhati.
Napokon, opet je ugledao konja, a kada mu se približio, shvatio je kako nije sam. Tamo je stajala neka djevojka, a konj joj je jeo iz blijede ruke pokrivene zelenkasto-crnim kaputom. Njena crna kosa padala joj je niz leđa, a za njom se prostirala crna haljina.
"Prekrasna je", pomislio je gospodin Fergilius. Shvativši kako je to zapravo izgovorio na glas, lecnuo se i pao na snijeg. Djevojka se okrenula, a njena tamna pojava je očarala gospodina Fergiliusa.
"Dobar dan, gospo", rekao je pomalo nespretno drhtećega glasa.
Djevojka je šutjela.
Pomislivši kako ga nije čula, gospodin Fergilius se približio. Ovo je najljepša gospa koju sam ikada vidio. Moram joj se približiti. Moram joj saznati ime. U svojim mislima, gospodin Fergilius je osjećao zanos, ljubav prema toj gospi čija ga je pojava omamila. Nisam niti sanjao da takav anđeo postoji. Snijeg se smirio, a osjećaji uzburkali poput sjevernog vjetra.
Zaustavio se nekoliko koraka od djevojke.
"Dobar dan, gospo", ponovio je.
Pogledala ga je, a zatim mu pružila ruku. Gospodin Fergilius je prihvatio djevojčinu ruku, a djevojka je iščeznula.
Osvrnuvši se, gospodin Fergilius shvatio je kako je ostao sam, usred nepreglednog prostranstva crne šume i bijelog snijega. "Gdje je nestala? Gdje je nestala?", pitao se na glas.
Tada je ugledao gospu Latroniju kako mu se približava u trku.
"Jeste li dobro, gospodine?" upitala ga je.
"Jesam. Zašto ste me pratili, gospo Latronija?"
"Čula sam daleki krik iz šume i pobojala se za vas, najdraži gospodine."
"Kakav vrisak?"
"Ne znam, nisam sigurna."
"No, dobro, gospo. Imam vam nevjerojatnu priču za ispričati."

Nekoliko tjedana kasnije, gospodin Fergilius je opet sjedio za svojim radnim stolom i gledao pahulje kako spokojno padaju. Dovršavao je priču o tajanstvenoj djevojci iz šume. U sebi je osjećao neopisivo zadovoljstvo kada je odložio pero, iz kojega je u tom trenutku kapnula tinta na stari stol.
Zatim je brzim koracima došao do police sa starim obiteljskim knjigama, i izvukao jednu poveću knjigu naslova koji je predstavljao njegovu obitelj. Sjedivši u starom udobnom stolcu, listao je knjigu rodoslovnih stabala mnogih grana njegove obitelji.
Počeo je čitati priču svoga pradjeda, na koju nije prije naišao. Kada je shvatio kako njegov pradjed piše o tajanstvenoj djevojci koju je ugledao u šumi, zaprepastio se. Njegove ruke su počele drhtati, a knjiga je ispala iz njegovih ruku na drveni pod.
Stranice su se okrenule i najednom je ugledao nju, svoje božansko biće iz šume koje je vidio prije nekoliko tjedana. Nije moguće, pomislio je.
Djevojka je umrla prije dvije stotine godina na njegovom posjedu.

Nadam se da vam se priča svidjela i da sam ispunio vaša očekivanja. ;-)

Valete, Boris