Sve u/o/na svemu i Svačemu
30.04.2009., četvrtak
...a kad sve ode u k...
|
E, baš tako. Neki dan je R. stajao ispred mene i sa oduševljenjem zaključio da sigurno imam bebu u buši, jer, "Gle mama kolika ti je buša!". Jučer sam išla na pregled, bila sam tako sigurna u sebe, nisam imala nikakve negativne misli, pa samo je trebalo potvrditi da srčeko kuca. Ali, ono ne kuca, i ne znam ni da li je uopće bilo prokucalo, jer je plod premali za tjedne trudnoće. I tako se opet sve srušilo. Jučer sam bila prilično "tupasta", nisam baš bila u stanju ni pojmiti sve to skupa. Ali zato noćas nisam oka sklopila. Svaki dan zadnjih 5 tjedana mi je detaljno prolazio kroz glavu. Gdje sam bila, što sam radila, da li sam mogla nekako osjetiti što se događa... i što sam mogla napraviti da to spriječim... iako dobro znam da nisam "kriva", osjećam se tako. I sad je Beba još uvijek tu, u mojoj buši, pozdravljam se s njom, jer Dr. me naručio da dođem u ponedjeljak, pa će mi dati uputnicu za bolnicu. I koliko sam jadna i tužna, toliko sam i ljuta, i negdje bih nešto udarila, vrištala, ispucala se, a R. je opet sa mnom doma, tako da čak ne mogu ni plakati, a kamoli nešto više. I opet sam morala reći R. da beba više nije u buši, beba je otišla. "Kuda je otišla?", pitao me. I što da mu ja kažem?... Ne znam kuda je otišla, beba je možda sada anđeo, otišla je na nebo? I onda ono najgore pitanje "A zašto?". Najgore je zato što se ja ni ne usudim postaviti to pitanje, ne zato jer bih mogla čuti odgovor, nego zato što odgovora nema. "A kad će beba opet doći u bušu?". Toliko pitanja, a svako boli sve više.......... Ne znam, mišiću moj mali, kad će doći... jednom... nadam se... "Možda dođe za moj rođendan!" kaže moj sin s oduševljenjem, jer ova beba je trebala doći na moj. I svaki njegov glasić toliko me ubode u srce, jer koliko sam ja željela tu bebu, i Z., toliko je i on želio brata ili sestru. Prolazi mi kroz glavu rečenica od neki dan kad sam rekla Z. da ova ogromna kuća tek sada ima smisla... a sada... sad opet nema smisla, prevelika je, ogromna... dovoljan bi nam bio i mali stančić... Brat mi je jučer rekao da ne gubim nadu, da će sve doći na svoje, a šogorica je samo šutila i obje smo plakale. Rekla je da ne zna što da mi kaže...... I ne želim da mi ljudi govore glupe prazne riječi i fraze... "pa bolje sad na početku"... i slično. Nemojte mi govoriti. Ništa mi ne govorite, jer ne znate. A ako vam je iskreno stalo, samo me zagrlite i recite da ne možete ni zamisliti kako mi je. I sreća da ne možete. Nadam se da nikad ni nećete znati kako mi je. Sada više neću pisati, jer ništa nema reda, ni smisla, sve je zbrda zdola. Kažu da je sutra novi dan, i da čovjek sve vidi drugačije "sutra". E pa, ja stvarno ne znam kad će doći moj "sutra".......... |
- 07:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.04.2009., utorak
sve čari našeg zdravsta
|
Daklem, trebam izvaditi krv u Domu zdravlja i za antitijela jer sam RH-. I tako dođem danas u ambulantu koju spadam, lijepo piše "trudnice, invalidi i djeca do 10god." imaju posebnu a "odrasli" posebnu kutiju u koju se stavljaju uputnice. Uredno sam stavila svoju u "trudničku" kutiju, i nikako da me prozovu, odoše sva djeca, prođoše i invalidi, bilo i par trudnica - barem ovih s velikim trbusima (a gdje sam ja još od njih???), a mene ne zovu. I pitam ja sestru na šalteru, veli da će provjerit. Ništa se i dalje ne događa, ja čekam, stojim, jer tko bi sjeo i oduzeo svim onim jadnim bakicama i didićima mjesto... Ljudi se bune iako nisu ni u jednoj od "povlaštenih" kategorija, al bome, on je tu od 7 ujutro!! (neki čovjek u naponu snage - bog mi prosti grijehe ako je čovjek bolestan), mi ostali došli smo tek u 7.15. Izlazi sestra u 9.30 i kaže, "pa polako ljudi, gužva je (a fakat je), tko ne želi čekati, možemo ga naručiti za 2 tjedna" (eh da sam znala/sjetila se/ i bila sigurna da i onda neću čekati) i govori, "evo, nema više djece, trudnica, invalida (nema više skoro nikoga mislim si ja), pa ćete doći na red". Ja ipak tiho progovorim da ima jedna trudnica, pa kako, pa zašto, pa kako se zovete... I zove me da uđem unutra, a ono, moj ginić nije stavio ni dijagnozu graviditeta, ni uputnu šifru ( a kao trudnica na mirovanju sam), pa nisu one znale... E, pa nisam ni ja znala da moram podsjećati svog ginekologa na to, a btw, nisu mi rekli ni da dođem na tašte, pa sam kavu popila i sad "neće vam valjati nalazi, pa vi objasnite svom ginekologu zašto vam je šećer tako visok"... Eto, tako sam danas provela jutro od 7 - 10. Kako god, nije mi bilo dosadno, srela sam puno ljudi, kihali su, kašljali, gurali se (a i mene)... A sad ću vam nešto priznati, u tom laboratoriju radi meni jedna poznata osoba, i mogla sam ju tražiti da me primi preko reda, al bilo mi je glupo  I još ću vam nešto priznati, ja sam mazohist... da, da! Jer sutra idem opet, ono za RH- faktor. A možda ispadne i kao Fear Factor s obzirom na mogućnost parkinga u Gradu, plaćanje istoga... Inače, osjećam se sasvim ok. sad nakon što sam nadoknadila i odspavala 2 sata i nešto pojela.  |
- 14:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.04.2009., petak
tko čeka, taj dočeka
|
Još uvijek ne mogu vjerovati... još uvijek mi nije baš jasno... znam, svjesna sam, imam dokaze, ali bojim se povjerovati da je moguće i da smo ipak uspjeli. Dugo smo čekali, godinu dana, onda jedan veliki pad s ogromne visine. I opet je prošla godina dana. Sad ne letim tako visoko, još uvijek sam na zemlji. Ipak, svako malo pogledam test i vidim da je + još uvijek tu. Gledam budućeg Brata i znam da kuži da se nešto događa, ali nisam spremna reći mu direktno. Jer slijedilo bi milijun pitanja u njegovm stilu, i tko bi dočekao dok Točkica ne dođe. Ovaj tjedan Brat je doma, ne ide u vrtić, jer nema njegovih teta, a ni pol djece i već je polulud, jer mu fali društvo, djeca, prijatelji. Svaki dan me pita jel danas ide u vrtić. A ako ne idemo u vrtić, jel ga onda negdje drugdje vodim? Jer njemu crvi u riti rade punom parom. Ali, prekrasno je dijete. Predobro i predrago i prepametno. Nastranu to što je moje  . I znam da će biti presretan i oduševljen kad sazna da ćemo dobiti pojačanje u obitelji.Samo da se ja još riješim svojih strahova. Ali idemo dan po dan. A za danas je dosta. Sutra opet. Možda malo više o meni, o nama.  |
- 14:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Svibanj 2009 (5) Travanj 2009 (3) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
O ljudima, o djeci , Bogu i bogovima, mužu i njegovima... o doktorima, mitskim bićima i nadljudskim sferama... o duhovima iz sadašnjosti, prošlosti i budućnosti... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||