|
|
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
vjestica111@net.hr
Counter
hihihihi
Ti samo budi dovoljno daleko
Ti samo budi dovoljno daleko
Za mene postoji drugi neko
Čije će riječi manje da bole
Čije će ruke lijepše da vole
Ti samo budi tamna sjena
Za mene stižu lijepša vremena
Ulice nove, nova lica
I vedro nebo, prepuno ptica
Ti samo budi u srcu trag
Još će mi neko biti drag
Još ću sa nekim pronaći sreću
Nikad te više voljeti neću
Nekom ćeš biti dobra žena
Odana, vjerna i poštena
Sve nek ti bude drugi neko
Ti samo budi dovoljno daleko
U predvorju sna, u finom i nježnom smiraju svijesti riječi protiču kroz mene strelovitom brzinom. Odjednom me prožme slika jezera mirne površine s tisućama cvjetova lopoča koji plutaju. Oni su slova, oni su riječi koje samo čekaju da ih uberem. Ako ih uberem uzet ću im život. Ja to ne želim. Želim još malo uživati u njima. Dok ne postanu samo «mrtva slova na papiru». Da me odvedu na pusti otok, njih bih povela sa sobom. Olovku i papir. Svijet napreduje, tehnologija dan za danom munjevito juri ka savršenstvu, koje to već sutra prestaje biti. Toj se utrci ne vidi kraja. Ali ja trebam samo olovku i papir. Jer ja želim brati svoje lopoče, jer znam, ako ih uberem i ubijem, spasiti ću ih, ostati će u vječnosti. Prerađeni mojom rukom, obrađeni mojim darom, ugrađeni u moju misao. Prijatelji moji, dođite, dozvolite mi da vas uberem. Evo obećajem, nastojati ću pri tome, barem biti nježna. Nastojati ću utisnuti vas u povijest. Budite moja vječnost. Ne bojte se plahi, vi ste moja sudbina, riječi su moje igračke. I kada volim služim se vama, i kada prenosim poruku koristim vas. Vi ste moje oruđe u bitkama koje vodim svakoga dana. I sa sobom i sa drugima. I dok sanjam i dok pjevam, i u zoru i u smiraj. Ja znam kada uberem jednoga od vas; na tom istom mjestu niknuti će nova dva. Tako je pisano. Tako mi se daruje. I ja sam za to zahvalna. Ja ne znam za nedostatak inspiracije, ja uvijek imam nešto reći, pomisliti, sanjati. Ja sa vama drugujem, ja vas ljubim, ja se s vama radujem, vi ste moj izražaj, vi ste moj dar ovome svijetu. Nježno i bez mnogo buke svakoga za sebe, vrlo pažljivo i tiho uzeti ću i staviti u dno svoga srca točno tamo gdje mu je i mjesto. Jer vi ste i prije bili dio mene. Kako bih vas inače mogla ubrati? Vi ste oduvijek tamo. U tom finom trenutku između sna i jave, dok su sva čula opuštena i mirna, dok se spremaju nadolazećem preseljenju u neki drugi dio svijesti. Vi ste i tada bili sa mnom. Vidjela sam vas, mogla sam vas dotaći. Vi ste bili moji i prije svih. Vi ste mi darovani. Slova moja, riječi moje, tajne moje duše. Vi ste dio mojega uma kako to nitko nije. Utjeha i nadahnuće, ma što god treba. Nikada presušeni izvor mojih nada, utjehe, inspiracije i radosti. U skrovitom kutku moga srca leži livada puna cvijeća, leži jezero i more mojih lopoča. Ležite vi. Tu vas čuvam, za vas rastem, zbog vas vrijedim. I kada volim, volim kroz vas, i kad molim, molim sa vama a sve je ostalo manje važno. Važni smo mi. Važna je naša sveza, ta čudna simbioza vas, koji ste mi davno darovani, vas koje u određenom trenutku života berem i koristim da izrazim sebe. A zato sam tu. Mislim da me Stvoritelj poslao da vam prenesem sve te svoje riječi. Da izrazim upravo to što oduvijek nosim u sebi. Kako rastem, sazrijevam, razvijam se, te riječi dobivaju pravi oblik, one se mijenjaju, kao i ja, one sa mnom rastu. Kada pišem dnevnik iz dana u dan, iz godine u godinu vidim u njima sebe. Zrcale me, opisuju me kakva sam bila tada. Uspoređujem sebe tada i sebe sada. I to vrijedi. To je ono što ostaje. To darujem sebi. Time darujem sebe. Hvala vam, slova moja, hvala vam riječi moje, misli moje, utjehe, radosti moje, ljubavi moje, hvala vam lopoči moji. Toliko lijepih misli, toliko divnih djela, taklo me u posljednje vrijeme, ne mogu prestati pisati. Dajem boju svom životu, dajem oblik svojoj težnji. Da izbacim to iz sebe, da sve shvatim, da prestanem patiti. Da ojačam, da budem još spremnija na nove izazove. Izazivam te živote, nudim ti se riječima, ljubim te u snovima, sanjam te u mislima. S tragovima panike ne prestajem pisati. Ne usuđujem se. Bojim se da ne izgubim riječi koje mi sada dolaze bez reda i strelovito. Osjećam da ih moram zapisati jer one su moji gosti koji dolaze samo jednom. Samo sada. Moram ih dočekati i ugostiti. Dočekati s olovkom i papirom. Sada sam spremna za njih. Sada oni vode mene. Sada moje riječi mrze i iskorištavaju.
