Vjerovati radosti...

utorak, 16.01.2007.

Nikolina

Nikolina je mlada djevojka, koja je pisala blog Božji plamen. Često je bila bolesna i nije izdržala, preminula je početkom ove godine. Kao uspomenu na nju, objavljujem par tekstova, koje je ona objavila na svom blogu. Nina, neka se duša tvoja naužije ljubavi Svevišnjega!

Ja sam cura iz Zagreba. Idem u drugi razred jedne gimnazije i za razliku od ostale djece moje dobi ja volim ići u crkvu, volim razgovarati s Bogom, volim pjevati Njemu u čast. Kako većina mojih vršnjaka takve stvari smatra totalnim glupostima o njima ne mogu razgovarati u takvom društvu. A to bih veoma voljela. Voljela bih da s nekim mogu podjeliti dogodovštine s jučerašnje mise, ili probe zbora (pjevam u crkvenom zboru) ili nečeg drugog što je vezano za crkvu, a ne da stalno vodim isprazne razgovore o temama koje me uopće ne zanimaju i vjerojatno me nikada neće zanimeti, a koje moram voditi sa svojim vršnjacima.


Neki dan je bilo Valentinovo. I kao i obično u školi je vladala groznica. Svi su nekima slali cvijeće, čokolade, bombone i tajne poruke. A ja sam se neprestance pitala, zar Valentinovo ne bi trebalo biti svaki dan u godini? Danas su svi kao u dobrim odnosima, svi se vole i međusobno poštuju, a što će biti sutra? Ja znam. Opet će se cure natjecat oko toga koja je imala lijepšu minicu u subotu navečer vani, koja je kupila bolje cipele i Italiji ili Švicarskoj i tako dalje. No samo ovaj dan svi će zaboraviti na takve teme i praviti se kao najzaljubljeniji parovi na kugli zemaljskoj samo da bi nekim drugim curama dokazale kako imaju boljeg dečka i da ih učine ljubomornima. I kada se čovjek ponada da je bar jedan dan u godini čovjek na prvom mjestu, da samo taj jedan dan u prvom planu može biti baš ljubav, to baš i ne ispadne tako. Zato sam odlučila bojkotirati Valentinovo kao komercijaliziran i politički nastrojen blagdan i proslaviti ga u pravom kršćanskom duhu. Bila sam na misi s dečkom, zatim s dečkom u šetnji i obećala mu, jednako kao i on meni, da ćemo se svaki dan praviti kao da je Valentinovo i da si nećemo kupovati poklone i druge materijalne stvari, nego da će nam uzajamno prijateljstvo i ljubav biti najveći poklon od svih. Znam da sam vjerojatno pretjerala i da sam malo preozbiljno shvatil taj cijeli problem, no ja ga tako doživljavam. Nadam se da nisam nikoga umorila.


Kao prvo, mise su kroz cijeli dan i ne moraš doć na onu u 7 ujutro, nego si i najveće spavalice mogu dopustiti da malo duže spavaju nedjeljom. Kao drugo, ako je njoj to gubljenje vremena, onda nek igra igrice na kompu ili nek gleda neku sapunicu, jer će joj to ispunit život i tako neće gubit vrijeme na nepotrebne stvari. Kao treće, misa nije samo dođem-slušam (ako i to)-odem. Za mene je misa druženje s ljudima sa zbora ali i ostalima, poslije mise. Pričamo kakav nam je bio tjedan, dogovaramo se kako će biti sljedeće nedjelje, tko će čitati psalam, čitanja, koje ćemo pjesme pjevati, a ne samo isprazni razgovori. Slavimo rođendane i imendane od prošlog tjedna i još hrpetinu drugih stvari za koje ljudi uopće ne znaju…


Mnogo puta ljudi su me pitali zašto vjerujem u Boga, zašto vjerujem da je Isus uskrsnuo, zašto vjerujem da se na Boga uvijek mogu osloniti... Zapravo, ni sama ne znam odgovor. Od malena idem u crkvu i tako sam odgajana. Možda zato. No ako je samo zbog toga onda sam se, sada kada sam već malo veća, mogla odvojiti od crkve, od Boga, od vjere. Više me mama ne budi nedjeljom da krenem na misu. Sada to radim sama. Više me mama ne mora prekrižiti kada dođem u crkvu. Sada to radim sama. Mogla sam jednostavno prestati ići u crkvu nakon krizme, kao što većina mladih nažalost čini. Mogla sam ''staviti Boga u kofer'' za onda kada će mi možda zatrebati pomoć. Ali nisam to napravila. Vjerujem. Još uvijek. I nedam se. Ima mnogo ljudi koji mi govore da nisam baš normalna. Da se vratim na zemlju jer od Boga ne mogu ništa dobiti. No očito me nešto drži uz Njega kada još uvijek vjerujem. Znam da mi Bog može pomoći kada mi je najteže, da me može nositi kada sam tužna, da je sa mnom kada sam sretna. U biti, On je jedini za koga pouzdano znam da će uvijek biti uz mene. Jer drugo su ljudi. Prevrtljivi i čudni. Većina ih radi ono što njima paše i ono u čemu vide korist. Bog ne. On je tu jer sam Njegovo djete, jer me On stvorio, jer po Njemu živim i jer ću po Njemu živjeti u vječnom životu.

- 23:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #