Vjerovati radosti...

srijeda, 27.12.2006.

SUNCE KOJE NIKAD NE ZALAZI

(priča o traženju prave ljubavi)

Zvali su ga Putnik, iako mu to nije bilo pravo ime. Kako se zapravo zvao, znali su jedino možda orlovi s kojima je na surim vrhovima gorskih vijenaca provodio najviše vremena.
Koraci su mu bili stameni, čvrsti, glas mu je odzvanjao poput gorske jeke. U njegovoj kosi gnijezdile se ptice nebeske, širokim rukama grlio je stabla vitih jablanova. Imao je i sanjarski nasmijane oči u kojima su se voljeli ogledati plavkasti leptiri pa se njihova treperava igra krilima uvijek mogla vidjeti u njegovu pogledu.
Putnik je zastajkivao kraj svakog rodinog gnijezda, hladio obraze u planinskim izvorima, slušao ševinu pjesmu dok je drijemao na uzglavlju od pokošena žitnog snoplja. Volio je naslanjati glavu na rosom okupanu travu i slušati nečujni šapat zemlje koja je samo njemu otvarala vrata svoje tajanstvene utrobe.
Bio je on čovjek dobre volje. Dolazio bi pred svako stvorenje s travkom u ustima i otvorenim dlanovima na kojima su poput razglednica bili narisani čudesni pejzaži s njegovih putovanja. Sa sobom bi donio miris bagrema i divljeg meda, u čičkov list umotane lješnjake i borovnice, rijetku pjesmu planinskog vjetra.
Putniku nisu trebale riječi, a ipak je njegov govor bio razgovjetan i čujan. Pričao je širokim obrazima opaljenim suncem i maslinovim uljem, prstima kojima je pleo vjenčiće snježnih tratinčica, otkucajima srca koji su skakutali poput razigranih vjeverica.

Dok je pričao, svi bi zadivljeno zastali slušajući neodoljiv zov daljina, prostranih poljana i šuma. Putnik je, naime, bio tragač za Suncem koje nikad ne zalazi. Srce mu je gorjelo od čežnje da ga pronađe, da u zlatnom sjaju njegovih zraka zamiriše topla pogača koja će zauvijek nasititi njegovu glad. U svaki koračaj koji je Putnik ikad poduzeo bila je utkana žeravica te čežnje.
Tražeći Sunce koje nikada ne zalazi, Putnik je razastirao zavjese od maglice i oblaka, zavirivao u bezdane gorskih usjeka, penjao se do skrovitih gnijezda mladih orlića. Svuda je iščitavao zlatnim prahom posute tragove Sunca koje je tražio, ali samo Sunce nikako da sretne.
Tako je jednog dana došao i do obale prostranog mora. Tabani otvrdnuli od dalekih puteva tonuli su u vrući pijesak žala po kojem je s mukom koracao. Umor i sjeta zasjenili mu lice, korak mu postao bezvoljan i težak. Došao je do kraja svih puteva, a njegova Sunca nigdje.
Sjeo je na kamen nadsvođen granama bora, s pogledom uperenim u daljine koje su se pred njim prostirale i žarile. Pitao se ne krije li možda to nepregledno plavetnilo čarobni zlatni dvorac u kojem je njegovo žuđeno Sunce obitavalo. Ali kako pregaziti more, kako se zavući pod svaki valić, kako pretražiti tajanstvene dubine kad su i s površine izgledale nepristupačne i neosvojive?

Odlučio je čekati na obali. Čekati dok se Sunce ne pojavi. Čekati-do kraja života ako treba.
I Putnik je danima čekao. Galebovi samotnjaci ispuštali mu komadiće ribica i kruha otetih s ribarskih brodova. Društvo mu pravili zbunjeni račići na obali i morske zvijezde koje su se tu slučajno nasukale. Postelja od morskih trava pružala je Putniku mekoću sna. Uzglavlje mu bila divovska školjka iz čije se nutrine razlijegala melankolična pjesma s morskog dna.
Otkucaji Putnikova srca vremenom su se smirili i poprimili boju morske plaveti. Putnik je odmarao svoju glavu na tim širokim i plećatim njedrima i puštao da ga ljuljka snaga njegovih udisaja i izdisaja. Gotovo je zaboravio da je nekad bio neumorni putnik i tragač. Ponekad mu se činilo da je i sam postao snažan i prostran kao ovaj modri Div s kojim je već danima prijateljevao.

Jednog predvečerja Putnik začu korake, iako su bili gotovo nečujni i teško su se razlikovali od ravnomjernog šumorenja mora. Koraci, nježni poput poljupca maestrala, otmjeni i ponosni kao u gazele, približavahu se logu koji ga je skrio.
Ugledao je pred sobom Čipkaricu koja je s horizonta skupljala svjetlucavu pređu zalazećeg sunca. Vješto je namatala te zlatne niti i plela čipke čarobnih oblika. Sabirala je ulje koje se ljeskalo na površini morskoj i palila uljanice koje je vješala o čvoraste grane drevnih maslina. Pjevom sirene dozivala je rojeve krijesnica s kojima se igrala i uplitala ih u dugu kosu, blještavu i zelenkastu od odsjaja bonace s mora. Od prvih zvjezdica noćnog neba nizala je žareće dragulje kojim je okrunila svoje prijestolje.
Svjetlost joj se pokoravala i služila, a ona joj je vještinom strpljive tkalje davala čudesna obličja. Iako je vidio sve slike ovoga svijeta, tako prekrasnih slika, kao ovih što je pred njegovim očima prostirala ova neobična djevojka, Putnik nikada prije nije vidio.
Čipkarica iznenada zastane. Počela se osvrtati oko sebe, kao dijete koje ne zna čime bi više skratilo dosadu. Putnik ju je znatiželjno promatrao i iščekivao što će biti dalje, no i ona je sjela na žal i svoj sjetni pogled uperila u daljine. Bacala je kamenčiće u more i u njenim se očima vidio tamni odsjaj tuge.
Nije se uopće iznenadila niti uplašila kad joj je Putnik prišao. Lice joj se ozarilo baš kao da je vidjela onoga koga je upravo očekivala.
Počeše razgovarati i Putnik joj ispriča sve o svom lutalačkom životu u kojem je tragao za Suncem koje nikada ne zalazi. Otvori svoje dlanove i pokaza joj mjesta na kojima je sve bio i koja je u svojoj potrazi pregazio.

Divila se ona raskošnim pejzažima i radoznalim očima čudila se svakoj slici. I poljima lana, i makovima u žitu, i kreketu žabe na listu lopoča, i kapljicama ljetnog pljuska. Nikad dosad ona nije tako izravno dotaknula daljine o kojima je stalno sanjarila. Jer Čipkarica je dane provodila u najvišoj kuli samotnog svjetionika. Prela je svjetlosne niti, namatala ih u beskrajna klupka i potom plela pahuljaste, nježne čipke što je jutrom prostirala na stazicu kojom bi u novi dan zalazeće sunce ponovno došetalo.
Čipkarica mu reče da joj već dosadilo činiti svaki dan iznova jedno te isto. Ona bi tako rado luč sa svjetionika palila na nekom drugom mjestu, a u svoje čipke bi utkala neke drugačije ornamente. I upravo tog predvečerja je i bila izašla iz svoje izbice da se njena mašta malo poigra i razmaše.
I gle! Odjednom se dosjeti, radosno poskoči i od svjetlosnih niti načini razigrani, zlatni vrtuljak čije se kolo bez prestanka vrtilo i okretalo!
Putnikovo srce je usnulo i utonulo u tu zipku satkanu od sedefa i snova. A u tom snu- sve pršti od vatrometa njihova smijeha!
Kad je sunce ujutro izašlo, začudi se ono što prvu njegovu zraku ne dočeka Čipkaricina zlatna prostirka. No odmah ga ponese ljepota razigranog vrtuljka pa i ono sjedne na njegov vršak gdje se evo još i dan-danas neprestano vrti i okreće. Baca Sunce svoje tople iskrice i vječito se ogleda u odsjaju očiju Putnika i Čipkarice.

Glas o ljepoti Sunca koje nikada ne zalazi proširi se svijetom. I otada mnogi traže taj zlatni vrtuljak. Nije ga baš lako naći, jer skriven je ljudskom oku. Tek jedan plamičak u svakom srcu osvjetljava put do njega.

- 00:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #