Vjerovati radosti...

srijeda, 28.06.2006.

Sin City



Napisao sam post veličine svih ovih postova što su na blogu objavljeni, x 2. I post je iz nekog razloga pri objavljivanju izbrisan. Nisam izgubio volju, idem ponovno.

Don't let your eyes tell the brain

You should feel ashamed...

Oh it hurts

When you're too blind to see...

Hate the sin not the sinner...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Premda ne slušam Robbia Williamsa, učinilo mi se prigodnim prikeljiti ove dijelove pjesme Sin Sin Sin.
Nikada nisam volio pisati o 'eventima' tipa o Međugorju sad kada je 25. godišnjica ukazanja, ili npr. o papi ako je u toku njegov posjet Hrvatskoj i sl. Mnogo draže su bi bile takozvane 'izmišljene' teme koju su tu, ali nisu etiketirane kao teme ili problemi i stoga se o njima ne razgovara izravno, već posredno, kroz neke druge teme.
Od početka svijeta, ljudski život je prožet grijehom, a sami ljudi su autodestruktivni. Ljudi danas griješe možda više nego ikada prije, a možda je to proporcionalno svakom vremenu. No u svakom slučaju, grijesi su danas na svakome uglu, mogu se vidjeti bilo gdje upravo i zbog medija ali i zbog liberalističkog načina društva gdje čovjek može zlostavljati ženu i ne biti kažnjen. U jednom tekstu koji sam dao svojem svećeniku, pitao sam se je li čovjek osuđen na propast?
Jer čovjek teži ka potpunoj slobodi, ka vlastitom kontrolom nad sudbinom i upravo stoga nije uvijek u savezu s Bogom. Čovjek ne može živjeti u ropstvu niti će to ikada moći, osim u ropstvu vlastita neznanja. Ono što Bog od nas traži je da slijedimo put koji nam je dao po Isusu Kristu i zapovjedima, da slijedimo Njegov plan. No ljudi se osjećaju sputani takvim planom prema kojemu nemaju izbora i stoga su osuđeni na ropstvo. I upravo stoga, ljudi su osuđeni na propast. Jer se ne povode za Božijim planom, a opet je dokazano da ljudsko djelovanje, njegova sloboda vodi ka propasti samoga sebe. I kad tad, čovjek će se uništiti ako ne bude u Božijoj milosti koju uporno odbacuje, čiju ruku odbija.
Ima jedna izreka Mahatme Ghandia: Ne vrijedi biti slobodan ako to ne uključuje slobodu da pogriješimo!

A čovjek bez ljubavi je osuđen na propast, jer na kraju krajeva, Bog je ljubav, i on jest kraj krajeva. Propast u Bogu ima novo značenje, ona predstavlja vječni život. Propast grijeha, materijalna života, tjelesnosti...
Čovjek je osuđen na propast, jer ne prihvaćajući jedini izbor spasenja, on odabire odlazak u vječni vrtlog vražje opačine, odakle nema izlaza. Gdje vlada njegova propast.
Čovjek se stoga udaljava od Boga, on se okružuje grijehom, a spasenje nikada neće doći ako nema iskrena pokajanja. No čovjek je toliko otupio u vlastitom okruženju grijeha da je ugušio svijest koja upozorava na grijeh i više niti ne zna kada grijeh treba prepoznati. Upravo stoga kajanje izostaje, a ako ga i bude, to je rijetko kada iskreno kajanje.
Ljudi žive u gradu grijeha, u kojem je svaka osoba košnica grijeha čije grijehe prenose marljive pčele njegove tamne visosti, Sotone.
Silna količina grijeha je danas u svakoj osobi, i toliko je grijeha da se više niti kajanjem ne mogu oprostiti. Potrebna je Božija milost, njegova ljubav. Prihvatiti grijeh nije dovoljno jer naposljetku samo sebi priznajemo grijeh, Bogu ne trebamo jer ga već zna. Iskreno kajanje, kada smo ga zadnji put iskusili? I jesmo li ikada?
Kako se pokajati za grijehe kojima niti broj ne znamo, kako se iskreno pokajati za grijehe kojih se ne stidimo? Ili za grijehe koji nisu niti naši, ali na nama je da njihovo bremen iznosimo.
Kako se pokajati za grijehe svojih predaka? I možemo li se za njih uopće iskreno pokajati?
U izvornom obliku, 2. Božija zapovijed glasi:
Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi. (Izlazak 20:4-6)

Pisano je i: 'Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi!' (Ezekiel 18:2)
Jesmo li i stoga osuđeni na propast, kada snosimo posljedice grijeha i naših predaka?

Kada će napokon doći pokajanje svijeta? Kada će se napokon svijet pokajati za pasivnost, naivnost i realizam što ga pokazuje naspram 'svjetskoga policajca? Kada će se pokajati za djela svoja, te pasivno odobravanje grijeha.
Kada će se i taj grmozvani predsjednik pokajati za svoje grijehe, kada će ih oprostiti svojim bližnjima jer '...oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim...'
Opraštamo li mi dugove svojim dužnicima, i kaju li se oni za te dugove iskreno? Ili nam to više nije niti važno? I je li to onda novi grijeh?

Prema izreci koju sam smislio: 'Čovjek je samomu sebi najveća nepoznanica' ispada da čovjek uistinu ne poznaje sebe, a kako i bi kada sve dobro potiskuje u sebe zajedno sa savješću. On ne poznaje dobro, ne poznaje sebe. I je li dobro uvijek u čovjekovoj biti, je li njegova bit uvijek u nutrini? Može li čovjekova bit i njegovo pravo 'ja' biti na površini osobe, a ne u njegovoj dubini? Je li čovjek ono što želi biti, ili ono što mora biti?

Katkada se pitam može li uopće Bog oprostiti nama tolike grijehe? No onda se sjetim da On je svemoguć i On je ljubav, pun beskrajne milosti. No isto tako, ako u nama izostane iskrena pokajanja, jesmo li onda uistinu osuđeni na propast? Svojom krivicom, svojom moći ili nemoći...

Hoćeš li se ikada pokajati za grijehe što si ih učinila svojoj majci? Za suzu što klizi niz kuhinjski prozor davno isplakanu u nutrini njene duše, a tek sada puštenu s neba u obliku kiše što ju Bog šalje da natopi naš svijet pun grijeha. Hoćeš li se ikada pokajati iskreno za grijehe koji si učinila samoj sebi? Što se nisi poštovala onda kada je trebalo, što nisi znala cijeniti svoj bit, sebe kao osobu, a ne kao seksualni objekt.
Hoćemo li se i mi znati pokajati za grijehe što ih počinismo na netu, surfanjem po stranicama raznim, neslogom, agresivnošću. Hoće li se znati pokajati za anarhiju koja je grijeh sama po sebi? Ili ju neće smatrati grijehom, jer je savjest zatomljena iza rešetaka zatvorene duše?
Kako i ja da živim u okruženju, u obitelji u kojoj me nitko ne poznaje, u kojoj samoga sebe ne poznajem i ne znam kako se postaviti. Je li grijeh što se ne poznajem i što to tako olako deklariram, je li njihov grijeh što me ne shvaćaju, što se deru i viču postavljajući mi zahtjeve koji u svojoj osnovi jesu dobro, no njihova realizacija, način na koji se zahtjevi postavljaju, to sigurno nije dobro. Zlo je to. Svađe i prepirke, silne prepirke oko tema koje bi negdje prošle nespomenute, jer teme i ne postoje. Izmišljene su u ovim slučajevima samo kako bi se moglo oko nečega prepirati. Kako bi jedna strana drugoj dokazala da su zahtjevi racionalni, odnosno da nisu. A zapravo se uopće ne radi o tomu, nego o nečemu nedefiniranom i to je najveća enigmna. Jesmo li si sami krivi za ovo stanje, ili se radi o nečemu iznad nas, čega smo mi žrtve i uvučeni smo u to, svojim svađama ubijamo ljubav. Ili je ovo samo način da pronađem izliku? Jer nisam sposoban pokajati se? Možda se uporno ne želim upoznati, jer bih otkrio previše toga za kajanje?
Možda...
Hoće li se znati pokajati za anarhiju, ako je i ona sama po sebi grijeh, ili će ju pravdati raznim izgovorima, uvjeravajući koga...Mene...ili sebe?
Nije li ravnopravnost ono čemu težimo, ne bi li trebali i najmanji djelić bloga zajednički urediti? Možda je i naše htijenje preveliko, možda je i moj komentar suvišan, a možda i nije.
Možda se i sada u ovom postu kriju nečasne namjere kojih niti sam nisam svjestan, poput parazita što radi za neku sasvim drugu svrhu, što radi zlo radeći skrovito...Možda i ovaj post nosi poruku koja će u nekima probuditi nešto...dobro, ili pak zlo. Samo sam htio upozoriti, sebe ponajprije da iskreno kajanje sve više nestaje. I ne mislim loše, štoviše određeni osjećaji me plave dok ovo pišem, ali ja ovim postom uistinu se samomu sebi najviše obraćam. Kajanje je nešto što mi hvali, vjerujem i svima drugima.
Možda...
Hoćemo li se moći pokajati i za naše neznanje koje je naše koliko i samo znanje?
Hoće li se ona moći pokajati za svoju seksualnu požudu?
Hoću li se ja znati pokajati za svoje grijehe? Za svoj egoizam kojega sam zavolio poput ljubavi same, kojega sam obgrlio kao svoju bit? Hoću li se znati pokajati za svoju seksualnu požudu, za ono što je zajedničko gotovo svima nama, za svoju nevjeru, za nezahvalnost Stvoritelju, za agresivnost i licemjerje...za sve svoje grijehe?
Hoće li se i on moći iskreno pokajati za svoj grijeh, kada je u trenucima duhovne slabosti masturbirao preko msn-a za svojom poznanicom? Grijeh koji to je, svi to vidimo, no grijeh kojega ćemo zaboraviti čim se nađemo u sličnoj situaciji. On je inače osoba od vjere, osoba koje se bori za svoju duhovnost... Svi griješimo, ali se i svi ne kajemo.

Hoćemo li se moći iskreno pokajati za grijehe učinjene mišlju djelom i propustom, za grijeh prema sebi, prema svojem srcu, prema tebi i meni, prema trojednom Bogu i bližnjemu, prema majici i zemaljskome ocu, prema prijatelju i prirodi, prema za grijehe učinjene protivno svoje savjesti, protivno zakonima Božijim, za grijehe učinjene iz ljubomore i zavisti, za licemjerne, pasivnost i neznanje, za moguće reakcije na ovaj post, za sam post ako je grijeh, za svijet kakav je... Hoćemo li se znati pokajati za svoje ponašanje, svoju razmišljanje, za svoje želje, za svoje odbijanje, za odnose prema drugima i sebi, za ružan pogled i lice bez smjeha, za život bez sreće, za život za sebe i život protiv drugih, za rat i protiv mira, za život s novcem i život protiv ljudi, za pogrešno usmjereni trud...

Kako se pokajati kada izblijedi svaki osjećaj u tebi, kada ti egoizam postane životna filozofija, kada ne vidim druge doli sebe, kada gledaš na svaki svoj korak kao na događaj dana, kada ne znaš prepoznati ljubav, a prihvaćaš mržnju, kada se kaješ iz navike...
O nije li teško?
I kako tada smoći snage za iskreno kajanje, kada shvatiš da ti je cijeli život grijeh, sve što te okružuje je nešto za što se valja kajati? Hoćemo li se moći pokajati za sve naše ciljeve, naš trud, naš život, ako pogrešno je sve...
Ili ćemo zatomiti i taj osjećaj u sebe nadajući se Božijoj beskrajnoj milosti, nadajući se da iskreno kajanje nije uvjet?
Ovaj post je bio mnogo veći u prvotnom obliku, no nakon ponovnoga pisanja tek sam osnovnu bit uhvatio...
Ja vam svima želim da se jednom iskreno pokajete za svoje grijehe, da prođete kroz ulaz u kraljevstvo nebesko, znam da ću i ja morati ako želim živjeti u Njegovoj prisutnosti, jer životom kakvi živim... Osuđen sam na propast, od samoga sebe. Kao i uvijek čovjek je kriv za svoje grijehe, za svoju sudbinu, neznanje i slabost.
Živite u ljubavi.

by Indigo child *L&P*
- 00:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #