Vjerovati radosti...

utorak, 27.06.2006.

Pouzdati se u Boga




.. na svom sam blogu, već u par navrata pisala o iskustvu molitve.

Ovih dana,
nalazim se u šestoj devetnici od njih 9 – koliko smo zavjetovale moliti
ja i moja draga prijateljica.

Naime, obadvije smo se našle na jednom raskrižju.
Nismo baš sigurne imali smisla nastaviti putem kojim smo pošle,
a nemamo snage to prekinuti.


Umorne od svojih uzaludnih nastojanja
u realiziranju svojih snova (jer se radi o emotivnom životu)
odlučile smo moliti DEVET DEVETNICA krunicu Božanskog Milosrđa
(jedna za drugu) da nas Bog rasvijetli i pomogne nam spoznati što trebamo činiti.

Tom molitvom ne želimo ni Boga „nagovarati“ niti tkati neke nove snove .

Naprotiv,
želimo izmoliti milost da Božju volju (koja je uvijek najbolji izbor)
mognemo prepoznati, prihvatiti i živjeti.




Velika,
nesalomljiva stijena
koja je zaklon dušama u svim olujama je božanska volja,
koja je uvijek prisutna,
iako sakrivena pod velom kušnja i najuobičajenih djela.

Duboko unutar tih sjena je Božja volja koja nas podupire
i nosi kako bismo se posve predali.
A kada duša pristigne u to uzvišeno stanje,
ne treba se bojati ničega što se protiv nje kaže,
jer ona više nema što reći ili činiti u svoju obranu.

Budući da je to Božje djelo, ne smijemo je pokušati opravdati.
Njegovi učinci i posljedice će je dovoljno opravdati.
Ne treba ništa učiniti, nego pustiti da se oni razvijaju.
Ako se više ne oslanjamo na vlastite ideje,
ne smijemo pokušavati braniti se riječima, jer riječi mogu samo izraziti naše ideje.
Tako, nema ideja, nema ni riječi.


Koja bi i bila njihova korist?
Dati razloge našeg ponašanja?
Ali mi ne znamo te razloge jer su oni skriveni u izvoru našeg djelovanja,
i iz tog izvora smo primili samo utjecaje koje niti možemo opisati, niti razumijeti.

Tako moramo dopustiti da posljedice opravdaju same sebe.
Svaka karika u ovom božanskom lancu je nesalomljiva
i značenje onoga što se dogodilo ranije raspoznaje se u posljedicama koje slijede.


Duša više ne živi u svijetu misli, mašte, beskrajnih riječi.
Sada je one više ne zaokupljaju, niti je hrane, niti podupiru.

Ona više ne vidi kamo ide,
ili kamo će ići.

Više se ne oslanja na vlastite ideje
da joj pomognu podnijeti zamornost i poteškoće putovanja.
Ona nastavlja s dubokom uvjerenošću u vlastitu slabost.

Ali se svakim korakom cesta širi,
i, ohrabrena, duša ide njome naprijed bez oklijevanja.



Ona je nedužna,
jednostavna i vjerna i slijedi ravnu stazu Božjih zapovijedi,
uzdajući se u Njega,
kojega stalno susreće na tom putu.

Jean-Pierre de Caussade, SJ


(skorpion12)
- 11:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #