...
Osvrćem se u rumenilo sutona
Iz titraja zraka
koji nas dijeli
u razbijene polovice
iščitavam slutnju pitanja
Bježim ti iz pogleda
iscrpljenog od čežnje
za dočekivanjem praskozorja
Tvoj dodir nestaje
u zrakopraznosti
razasutih pokušaja
Iz pretinca s adutima
izvlačim masku nehinjenja
Pričaš mi
o krhotinama
nesastavljivim u cijelinu
zajedničkog postojanja
Odlazim u stihove
tek nastalih pjesnika
Zaboravljam te
na stranicama života stranaca
Tražim osmijeh
da ga namjestim na lice
umjesto šminke
Koračam hitrim koracima
ususret novim pričama.
Ostavljam te
u svilenu maramicu prošlosti
pospremam u ladicu
najdražeg ormara
prastarih mudrih predaka
Govorim ti
Hvala
Predaleko sam odmakla
Ne čuješ
utonuo u tišinu prohujalih snova.
27.04.2007. u 22:39 | 12 Komentara | Print | # | ^
Ocean Radosti
Smiješi mi se osmijeh
iz razigranog leta leptira
Pjevaju mi krošnje
stoljetnih hrastova
čuvara sjećanja
Dodiruje me Duša
osmijehom cvijetnih polja
mirisima smijehova
Plešu mi stopala
u ritmu radosti
usplamtljelih ognjeva
O, smiješe mi se pogledi
začarani čarolijom čuđenja.
27.04.2007. u 21:32 | 11 Komentara | Print | # | ^
Budim te
I mnoge su frule Panove odsvirale pjesmu šuma
Vjetovi se tvoji budili i snivali
Proljeća preuzimala zime
zore noći, sutoni dane
Osmijesi se otimali suzama, spokoji nemirima
Vrtjeli se kotači Života, ustupali mjesto smrti
Palili se krijesovi na obroncima daljina
Pjevale šume zanjihane čarolijom radosti
A ti si snivao
grleći jastuk svoje svakodnevnice
Na trenutke čeznuo
za razbijenim zrcalom prošlosti
Budio se nijem od potrage za Buđenjima
Dozivah te neizbježnim zorama
nepročitanim i opustjelim čežnjama
U snove ti umetnuh pitanja
smjerokaze na raskrižjima
u prašinu bačene pozivnice izazova
Znaš li koliko je svjetovnih tišina
prohujalo zaboravima
stisnutim u šaku mornara
Koliko se tuga prelijevalo
preko ruba čaše pjesnika boema
Koliko je zvijeri zavijalo
nad svojom okrutnošću
otrgnutom iz praiskona straha
Znaš li koliko su cvrkuta nanizale ptice
u lepršavu melodiju šumskog pjeva
Koliko su taktova otplesale Vile
u sumraku ljudskog neviđenja
Budila sam te
A ti si snivao
zagrljen bukom misli izdajica
Danas sjedim uz snovitost tvoje postelje
Promatram ti usnuli pogled
Oslikavam ti noći fragmentima sjećanja
Nježno te dodirujem osmijehom odgovora.
22.04.2007. u 15:00 | 10 Komentara | Print | # | ^
U meni
Drhti mi nemirno tijelo
od gromoglasnih povika Duše
Kovitlaju se vjetrovi
pozvani na unutarnju oluju Buđenja
Bjesni mi samoća
zatvorena u hridine nesuočavanja
Boji se ovaj kukavički strah
u venama nespokojnim
Divlja priroda vučice samotnjakinje
bježi od čopora u spiljsku skrovitost
Otrgnuta iz krda
u tišini pregledavam
unutrašnjost svojih promišljanja
u samoći dotičem njihovu zbilju
Bježim od zbrke u srcu
smiješeći se rijeci maskiranih prolaznika
dok u meni sve lome žrvnjevi pradavnih mlinica.
Na trenutak dozvoljavam bistrini suza
da poteku niz nasmiješene obraze
dotaknute zapisima sjećanja
Vidam rane
melemom mekoće razumijevanja
Promatram mijenu godišnjih doba
kroz raskošnu paletu emocija
Pokušavam uhvatiti
izmičuću nit mudrosti prihvaćanja
21.04.2007. u 21:25 | 6 Komentara | Print | # | ^
Zaljubljena
Zaljubljena u odsjaj stabla
na mreškavom zrcalu rijeke
tražim Vilu u sebi
Dotičem kratke pramenove kose
pred ogledalom travanjske bistrine
iščekujući dugokosu zlatokosu
da se pojavi
kroz zamagljeno isparavanje
nestalih očekivanja.
Podižem pogled potrage u vedrinu dana
očekujući susret neočekivan
od mene skriven
Koračam po lahoru krila
tek probuđenih proljetnih vjetrova
tražeći zvuk zvonoliki Vilinskog plesa.
Zaljubljena u odsjaj nutrine
tražim Anđela zlatokosog u praskozornim lutanjima
Dotičem blago ramena u rumenim sutonima dana
istražujući pretpostavku zagrljaja
Lomim okove tiho ječećih vapaja besmisla
osmijehom gorskih stijena
Zaljubljena u rasplesanu Vilu
iz stiha izvorske kapi rođenu
smiješim se.
21.04.2007. u 13:00 | 4 Komentara | Print | # | ^
Sve staze mojih pokidanih puteva
susretoh
u maglovitoj tišini tvojih dodira
zapliću se u prepletenim prstima
naših ruku
usnuh te
nasmijanog
nepoznatog
s čežnjom u otuđenom pogledu
nedodirljivog našem susretu
pružih ruku tražeći tvoju
da je dotaknem
da isprepletem prste
s tvojom snagom čekanja
dataknuh nestrpljenje
moje
usamljeno
tišinom sjete okovano
potražih osmijeh
da radošću sastavim napukla mjesta
svojih strahova
nađoh ga
prekrivenog prašinom
u škrinjici ljubavi.