Zarobljenica bljeska
V
eć je drugi dan,još dva i kraj.Misli su joj se užurbano rojile glavom.Još dva dana....željela se maknuti od njega,barem tih nekoliko koraka,na pretrpani balkon minijaturne garsonjere.Još dva dana...izdržat će ona,uvijek sve izdrži.Ipak,pitala se što ju je natjeralo da ga inicira upravo ona..
Skrivećki ga je pogledavalaBože,njegova vanjština je tako ružna,na rubu samog gađenja,a u grudima skriveno sniva goruće srce što plamti ljubavlju koja je prži do srži,tjera na noćne nemire.
Tisuće pitanja.Trznula je glavom nadajući se,valjda,da će ih fizičkim pokretom odagnati.Zatvorenih očiju tražila je spokoj i u njemu,onaj,jedan jedini mogući način kojim ga neće povrijediti svojim odbijanjem.
Lagano je podigla ruke grleći šum vjetra u krošnji bora tik pred njom.Kroz trepavice je pogledala bor dozvoljavajući kapcima da se tiho spuste.
I...bljesak svjetlosti ,,,pred unutarnjim očima.U svjetlu On.I ime mu je dala,zvala ga je Omvi,prizivao je sjećanje na srećom obavijene daljine.
Glavom joj je prostrujila misao:
-Samo da ostane!
Žarko je željela vidjeti zašto joj i od kuda dolazi u bljesku,nepozvan i nenajavljen,odjeven maglom.Nizale su se slike.Na posljednju se snažno trgnula i munjevito otvorila oči.
Čovjek ružne vanjštine i goručeg srca isčekivajući,nijemo i tiho,je gledao zbunjeno lice svoje Učiteljice,a ona je ostala zarobljena unutarnjim pogledom u priči zatvoru,u ljubavi na visoravni Anda,neobično obučena,bosonoga,tiho zagledana u topao osmijeh mladića s buketom planinskog cvijeća u ruci.