Praznina
Čekam,sad već pomalo nestrpljivo,ali još uvijek čekam,čekam da se ispuni ova praznina u meni koja sve glasnije zapomaže u svojoj usamljenosti.Svijet oko mene mili poput užurbanih mrava dok moja praznina bijesni od samoće.Čekam čaroliju,moju osobnu,čekam čarobni lelujavi san da me opije na trenutak napitkom čovječjeg bivanja,istog onog,meni nerazumljivog,iz kojeg se pokušavam probuditi već vijekovima.Upirem pogled u zvijezdano nebesko postranstvo tražeći znak,očekujući potvrdu da nisam sama u pokušajima razumijevanja .Zastajem u zlatnom zalasku Sunca,zanesena spoznajom da se tamo negdje daleko upravo budi nova zora u istom rumenilu još jednog zalaska koji se preobražava u izlazak.I nadam se,i nadom postajem sve sličnija svakom čovjeku koji traži način da ispuni prazninu svoje nutrine.I nadam se...da će Sunce koje zalazi u nama upravo izići u srcima nekog stranca .