Indigo Dijana
- Bojiš li mraka,Dijana?,pitala je mama.
- Zašto bih?, začuđeno je gledala dubokim plavim pogledom prekrasna krhka četverogodišnja djevojčica zlatnih kovrča.
- Samo pitam...,nježno je pogledala majka njeno krhko dječje lice.
- Ali,mama, sa mnom je uvijek «Netko»,razgovaramo.Ostali ga ne mogu vidjeti!?,pomalo se čudila.
Nekoliko godina kasnije,Dijana je bila devetogodišnja školarka i igrala se s mamom tajanstvenih igara.Želju za igrom nije ispoljavala na uobičajene načine.Iz hiperaktivnosti je ukopano sjela i izjavila:
- Nactraj mi Anđela,mama!
Mama je voljela te zajedničke tople trenutke sa svojom velikom Učiteljicom u tijelu svog djeteta.I mama je crtala Andjela,a Dijana ga s ljubavlju i prepoznavanjem gledala.
- O čemu ćemo večeras razgovarati?,pitala je djevojčica.
-Hoćemo li teme razgovora ispisivati na papiriće,a papiriće staviti u košaru i onda... ,kovrče bi joj od uzbuđenja poskakivale oko pospanog lica.
Izvukle su papirić na kojem je dječjim rukopisom pisalo «Anđeli».
Te je večeri djevojčica pustila mamu u svoj Anđeoski svijet.Pričala joj je o Anđelu u njezinoj sobi koji se prvi put pojavio s licem mame i šarenim cipelicama od svjetlosnih zvončića na nogama...Bio je to njezin «Netko» iz ranog djetinjstva.Pričala joj je o snovima u kojima ju je posjećivao s drugačijim licima,u svjetlu duginih boja,pričala joj je o plesu Anđela i svakog se trenutka sve više radovala jer je mama razumjela.A onda je tužno pogledala:
- Mama,druga djeca ih ne vide.Ne boj se,neću im pričati.Rekli bi mi da sam luda,a samo ne razumiju,nisu krivi...
Tog je trenuka majka bolno prepoznala svoju usamljenost u njezinoj tuzi,svoju neobičnost u njezinoj neobičnosti,svoja traganja za razumijevanjem ,iz svog djetinjstva, u njezinom pogledu.Bistri dječji pogled sa zahvalnošću je gledao mamu jer je prepoznala,jer više nije sama.
Prolazile su godine,mala djevojčica je krenula u srednju školu.Poželjela je biti poput ostalih tinejdžera,ali...stabla su je zvala da umanji njihovu tugu,delfini su je zvali da ih u suton čeka na obali,srce joj je krvarilo zbog tužnih vijesti na televiziji.I čudno,bila je tužna i zbog ubijenih i zbog ubojica,i zbog ovisnika i dilera,i zbog silovanih i silovatelja i zbog...žrtava i zločinaca.Umjesto u školu,odlazila je pružiti utjehu nesretnim prijateljima,razgovarala s mladim ovisnicima,slušala tužne priče alkoholičara,sjedila sama na desetmetarskoj skakaonici plaže Kolovare i plakala zbog tuge u svijetu.
Kada je saznala,mama se uplašila.Pokušavala je razumjeti,kako bi sebe razumjela,pokušavala razgovarati sjećajući se da nije imala s kim razgovarati,a Dijana je samo tužnim pogledom gledala i tiho izustila iz svog mladalačko ranjenog srca:
- Zašto smo drugačije od drugih,mama?Hoće li nas uvijek boljeti tuga čovječanstva,šuma i životinja?Hoće li ikada i ostali razumjeti?
Niz mamino su lice tiho tekle suze.Držala je u zagrljaju dijete djevojku.Tražila je riječi kojih nije bilo,tražila je način kojim bi je zaštitila od bola odrastanja i punine prepoznavanja uloge indigo ljudi u ovo vrijeme i ovom prostoru.Mama joj je pričala o sebi ne osjećajući se mamom već suputnicom u indigo svijetu.U njihovim srcima je tuga ustupala mjesto zahvalnosti,zahvalnost radosti.Iz dubokog modrog pogleda indigo Dijane počela se zrcaliti iskra radosti,a s usana je s odlučnošću plesala rečenica:
- Hvala ti što si mi mama!Idemo se opet radovati!Samo s osmijehom možemo spasiti ovaj svijet!