Nera je bila čuđenje u svijetu 1
Prošlo je zaista puno vremena u Nerinom otkrivanju raznovrsnosti čarolija mora.Mirno se divila njegovim licima,preko njega je spoznavala povezanost svega u Univerzumu koji se poput mora stopljenog s obalom počeo stapati s njezinim srcem.
Bosih stopala na tvrdoj hridi uronjenoj u pjenušavi val,raširenih ruku,predana snazi i pročišćenju vjetra pokušavala se stopiti sa Suncem.
Radost je preplavljivala njezino srce i nijansirano ustupala mjesto beskrajnoj slobodi.U tim je trenutcima postojala,u tim je trenutcima Nera bila jedno sa sobom i s Univerzumom,u tim je trenutcima bila sam Univerzum.I njih je brižljivo spremala u kufere dragocijenosti u svom srcu i snažila se osjećajem radosti i slobode u onim manje svijetlim danima,u dane kada je Ratnici Neri trebalo pojačati krila slobode da bi mogla kao uvijek darovati osmijeh iz srca s bljeskom u zelenom pogledu.
Uvijek okružena ljudima,Nera je bila putnik samotnjak i zato je posebno voljela Hesseovog «Vuka Samotnjaka».Nera je bila slobodnjak u letu putevima svog tragalaštva i zato je gajila divljenje prema pticama u letu.
Satima je zaneseno gledala njihov let pod plavetnim nebom i čeznutljivo čekala dan kada će i sama poletjeti.
Nera je bila snena romantična samotnjakinja odana slobodi svog srca.
Ponekad su je smatrali čudnom,a ona se radovala njihovim smatranjima.Upravo oni koji su je zbunjeno pogledavali s tragom nevjerice i čuđenja poluskrivenog u pogledu su joj govorili o snazi njezinog odnosa s prirodom fizičkih i nefizičkih sfera.Oni su je šibali oštrim prutom svog nerazumijevanja,a Nera im je iz srca zahvaljivala iskrenom dječjom zahvalnošću.Zahvalnost je umotala u topli osmijeh i razigrana srca odlazila u svoj svijet bez ljudi.Znala je da je i sama dio tog ljudskog svijeta baš kao i ovog drugačijeg,ali je nakon niza nepreglednih godina sebi priznala da se nikad u potpunosti nije s njim stopila u cijelom nepregledno dugom življenju mnoštva života na Zemlji.
U djetinjstvu je i sama začuđeno promatrala neobični ljudski svijet čudeći se kako ne vide,kako ne čuju,kako odbacuju,kako ne razumiju.Shvativši da zaista ne razumiju silno je željela promijeniti njihovo nerazumijevanje.Činilo se djevojčici Neri da ima snage mijenjati ljude u sretnije i manje začuđene njezinim pogledom na svijet i život.Željela je gledati osmijeh na njihovim licima zakriljenim slojevima maski koje su ih skrivale jedne od drugih.Željela je Nera svojim dječjim entuzijazmom promijeniti svijet do jednog jedinog,beskrajno malog trenutka u vječnosti vremena u kojem joj je postalo kristalno jasno da mijenjati može samo sebe.Nadala se snagom strpljivog čekanja da će mijenjajući sebe mijenjati i ljudski svijet,pa makar samo onaj u svom domu,možda ulici,dalje od toga nije se usuđivala nadati.Avanturistički hrabro i srčano zakoračila je na put osobne promjene,nesvjesna težine puta gledala je u njegov kraj.Zapinjala je o prepreke,spoticala se na kamenje,posrtala od umora.Baš kao i svaki drugi putnik sjela bi kraj puta prašnjava od borbi s osobnom prašinom svojeg srca,žedna i gladna.A onda bi,s usputnog odmorišta ,pred očima srca jasno vidjela svoj cilj i nastavljala koračati umornim putničkim korakom ubrzavajući ritam u žarkoj želji da na cilju utaži tu silnu glad i žeđ,čežnju za Domom.U prvim je koracima Puta zaboravila na putovanje,mislila je samo na Cilj i začudila se umoru koji je rastao,praznini koja je preplavljivala njeno biće,a bilo je za očekivati da će joj prijeđeni Put donositi lakoću i radost.Glas Duše zašaptao je njezinom čuđenju:
- Na Putu,zagledana u Cilj,zaboravila si na ljepotu samog putovanja,na
čaroliju ljepote usputnih prizora.
Da li bi na putu do Aljaske držala zatvorene oči i otvorila ih tek na Aljasci?
Da li bi penjući se planinom zaboravila diviti se krajolicima kroz
koje prolaziš u iščekivanju vrha?
Da li bi hodajući uz korito rijeke propustila pogledati njezine izvore,
brzace i slapove,čekajući samo ušće?
Da li bi prespavala dan ne diveći se raskošnoj svjetlosti Sunca čekajući
boje sutona?