Zimsko pismo...
Pogledaš li ponekad u zimsko oblačno kišno nebo dok se pretvara u mliječnožutu koprenu iznad tvog grada?
Tražim zvjezdane iskre,radoznalo vireći kroz oblačno nebo.Ne vidim ih,ne vidim tebe u nebeskom plavetnilu.nema ga.Kamo luta tvoja nemirna duša lutalica?
Kamo te tjeraju tvoji snovi ?
U potragu za mnom,svemirskim prostranstvima, krećeš bez mača i štita,ogoljen i nesmotren,u potrazi za čarolijom nekad pradavnog susreta koji i sada traje.Boriš se sa svojim lavovima goloruk i odsječene kose,izdan od sebe,a ne fatalnosti neke žene.Grčevito tragaš ne znajući gdje je cilj tvoje potrage,izdan od osobnog straha,usamljeno utamničen u svoju skučenost,nepovjerljivo nevjeren tom srcu što ti u grudima još uvijek gotovo suludo tuče.
Smiješ se smijehom kojeg eho odbija o moj zid šutnje,vraća ti se skrućen u zamrznuti grohot tuge,tvoje ili moje,neodvojive,jedine koja nas drži cjelinom u ovom beskrajno kratkom trenutku vremena.Pijesak ti klizi kroz prste na udaljenoj pustinjskoj planeti pokušaja,pokušaja da me zausataviš u uspomeni,klizim ti poput tog pijeska što ga očajnički stišćeš u umornoj ruci,umornoj od goloruke borbe bez mača i štita.
Sjećaš se naših ukrštenih mačeva u zajedničkoj borbi za osvajanje puta u potpuno sjećanje,sjećaš se da smo spojenih leđa bojevali istu bitku na dvije različite strane,sjećaš se da nisam ja bila ona koja ti je odsjekla kosu i oduzela moć.I plačeš što si me izdao svojom otrovnom strijelom nepovjerenja,plačeš jer si učinio najveći grijeh svih vremena otkako vremena postaje,plačeš jer si izdao sebe.Plačeš nad rečenicom koju ti vjetar donosi u san,nad mojim sasvim običnim:
- Opraštam ti što me nisi prepoznao tamo gdje si me susreo.Ne traži me hodajući kroz snove.Ja sam alkemičar u tvom skutrenom srcu,preplašenom tom neumoljivom silom,nastanjenom u Univerzumu,satkanom u komadiću tvojih traganja za ljubavlju.