Pjesnikinja i slikar
Tek jedne zimske večeri,u sutonu presvučenom večernjim rumenilom,shvatih da biti pjesnik znači isto što i biti slikar.
Rekao mi je «Pjesnici su čuđenje u svijetu» citirajući bojažljivim glasom Šimićev stih i tog je trenutka,priznajući mene pjesnikinjom,postao pjesnik u mom viđenju.Moje su pjesme živjele mene i ja sam živjela njih.On je svoje,umjesto riječima satkanim u stihove,bojao po slikarskom platnu skrivenom od mog pogleda.
Bili smo ...pjesnikinja i slikar i među nama nije postojala razlika.Ja sam svoje slike oblikovala riječima,a on je svoje riječi oblikovao u slikama.Oboje smo vidjeli ljepotu i njezinu raskoš i izražavali je na različite načine.Oboje smo voljeli ovaj svijet i obilježavali ga glazbom poštovanja u stihu i slici.
Bili smo..pjesnikinja i slikar,kilometrima udaljeni kucali smo istom snagom srca. Susretali smo se tek u slici i stihu i rijetko u nekom neobičnom snu.
Jutrom smo začuđeno,svatko u toplini svog doma,uzimali olovku i kist pokušavajući čuđenje staviti u pjesmu i sliku beskrajno dugo nesvjesni da sanjamo isti stih.Pokušavali smo ga zamrznuti u riječ i boju u paničnom strahu da ćemo jedno drugom pasti u zaborav,da ćemo se jutrom probuditi sa sjećanjem na tamu u kojoj nismo vidjeli susret u snu.
Bili smo...tek dvije kukavice,prestrašene dubinom vlastitog srca i zahtjevnošću tih ponora neslućene bliskosti koja baš ništa od nas nije tražila,ništa osim hrabrosti da se suočimo sa svojim postojanjem u stihu i slici.
Gledala sam dane kako prolaze,listala ih poput uvijek iznova čitane knjige.Svaka je stranica završavala sutonom i stihom : «Pjesnici su čuđenje u svijetu»,svaka je stranica počinjala dragom slikom jednog dalekog slikara koji se otimao padanju u zaborav.
Bojali su se zaborava pjesnikinja i slikar pa su svoje bilježnice i platna ispisivali sjećanjima na snene susrete,slatko zabranjene u pojavnom svijetu od priznanja da su jedno u dvoje,da su stih u slici,da su slika u stihu.
© Sva prava pridržana