čizmice

ponedjeljak, 25.03.2019.

Sjećanju treba samo mig da izmigolji neopazice iz stiska zaborava što ga drži u šaci, i dok sam trepnula već se sjećam kako sam, odrastajući, svoju visinu mjerila prema bakinoj. A ona je bila oniža rastom. I kad sam joj počela dopirati skoro do ramena, mjereći ravnalom svoje ruke, bio je to sjajan osjećaj prestizanja same sebe kao da je vlastitom zaslugom - od takvih nezasluženosti naprosto cvjetamo, ali i najbezazlenije - a ne kako je to baka znala reći: "još malo pa si me prestigla!"
I kako sam ja rasla tako se i baka smanjivala da bi naposlijetku postala velika kao moj grad, koji mi je godinama poslije kad više nisam živjela u njemu već povremeno dolazila, izgledao začuđujuće manji od svoje mjere u meni.

.............................................................***


Jutros, kad ustanem, izlazeći svatko iz svoje sobe sretnemo se u hodniku i stanem ja kraj sina, koji jeste visok, ali najednom da je baš 'tako visok!!' - stojim ja, dakle, kraj njega a ne dopirem mu ni do ramena! Heej!! Iznenadi se i on kao i ja. Što je ovo? - smije se. Kako?! Čekaj, kažem mu, pokušavajući biti logična, ti si izgleda preko noći porastao. A on meni, možda si se ti smanjila?! (Gulp)
Da se nisam ja preko noći smanjila?? (ne bi me ni čudilo, obzirom na nagli porast smanjenosti pokretnosti) jer ne sjećam se da sam ga ikad morala gledati 'odozdo' kao sad - šokiralo me!! Iako, on je dosta pogrbljena držanja pa bih ga nerijetko opomenula 'ispravi se, ispravi' a sad je, logičniji je on, samo se ispravio pa otud ta razlika kad smo stali jedno kraj drugog. I dobro.
A onda hoću otići do obližnjeg marketa i obučem svoje nove, nedavno kupljene čizme - fine, uz nogu, mekane kao rukavica, kad........ dok izlazeći u grad hodam u njima čizme mi prevelike, plešu mi oko nogu, okreću se, propadam u njih, plivam a sa svakim korakom tonem sve dublje; majko moja, ja sam se stvarno smanjila preko noći - hoću li uopće stići do marketa i u kakvom stanju?! - jer nestat ću, skopniti, ostat će samo mrlja od mene na asfaltu nastavi li se ovakvom progresijom.
I dok užasnuta čekajući na semafor da prijeđem ulicu zagledam u svoje noge u čizmicama, sine mi da sam obukla čizme svoje kčeri, gotovo iste mojima samo nešto kraće, do pola listova a da oblačeći ih nisam to i primijetila.
Laknulo mi je, neopisivo! Od takvih olakšanja zaslugom zabune, greške kad se raskrije naprosto cvjetamo ali i najbezazlenije, jer, bio je to sjajan osjećaj pristizanja samoj sebi, obradovana kao najrođenijem a ne kao da bi me čizme i u jednom trenutku - još malo, pa prestigle.