fluidno

nedjelja, 20.01.2019.

Ja sam ono što mogu biti.
Što postajem.
.. ja stvarna.
Ne, što sam mogla a nisam
i više ne ili još može
jer nije proteklo
niti dotječe,
nije u prošlom ni buduće,
ni u kakvom džepu vremena,
nije od utrošivog ni propadljivo,
ne uvećava se ni smanjuje,
nije od mene veće
a premašuje me
.. postoji
ne gubeći se i kada se izgubi,
nije izmjerivo ni bez težine,
.. propušteno
ni preostalo
kad cijelo je.
Taj prostor mene
koja nisam
a pripada mi, okružuje me bezobalno
a nije bez horizonta,
gleda
- vidim,
dodiruje prazninom
što popunjuje me
dokle seže
tišina što nas spreže
a dah nam je jedan, jedan puls,
ime ključa.
Praesentia. Prisutnost.
Mene, koja
mogu biti.



Debussy - Arabesque


"Žena nije dovršena stvarnost, nego postaje, a to je u njoj da postane sve to... njene mogućnosti
trebale bi biti definirane."
Simone de Beauvoir

drugačije da je bilo...

utorak, 15.01.2019.

Ostavila je sve iza sebe, kuću, svoje stvari, posao i priliku za unapređenje - možda i još neki stupanj usavršavanja u struci za koju se mukotrpno školovala, ostavila je skupi automobil, nakit i kreditne kartice, svoje knjige, pročitane i one koje je tek namjeravala čitati, svoje prijatelje kojih ionako više nije bilo, uspomene ionako već razrijeđene da su se mogle ispijati danonoćno a da se pogled ni jednom od njih ne zamuti, ostavila je svoje recepte za rođendane i obiteljske blagdane, nedjeljne torte i večere za goste - sve čega već odavno nije bilo u njenim interesovanjima, ostavila je skupocjeni namještaj što uzalud oblaže mekoćom svoje kože jeku praznih kvadrata i razgrnute a potom opet savijene u tanki cigaretni papir godine darovane s izvjesnom isprikom da su mogle biti i bolje ali i s onim očekivanjem u očima darovatelja da će nam baš taj dar izmamiti na licu iskrenu radost koja se ne može odglumiti. Ostavila je scenski uigran, iznošen komad svog života i površan tekst u komunikaciji s drugima ne bivajući više dijelom tuđih predstava i prestajući voditi računa što će tko o njoj misliti i reći. Ostavila je psa, djecu i muža a izlazeći prije nego što je pozvala lift vratila se još jednom do stana, po običaju provjeriti, da li je sve ostalo isključeno...

Nitko nije prigovarao zbog takvog odlaska, nije je ogovarao. Nije bilo prišaptavanja i šuškanja, povišenih tonova i škripe zubima ili nagle šutnje kad u sobu uđe netko pred kim je bolje ne spominjati joj ime, nije bilo ostrašćenosti, osramoćenosti, ogorčenja, bijesa, žestokog neodobravanja i osude, zgražanja, nitko se nije zapjenio ni zajapurio u licu niti su mu se od vrućine zamaglile naočale, nije bilo ljutog razočarenja ni uvrijeđenosti do srži kostiju, proklinjanja i odricanja riječima da je za sva vremena mrtva, jer ona - Klara, stvarno je i bila mrtva, namrtvo, kad vraćajući se još jednom provjeriti....

P.s.

Ostavila je i pismo iza sebe - prazan papir.


....................................................................***


Tante Rose je ostavila pismo. Ostavila je troje djece, jedno od njih je još pilo na bočicu, recept za pečenu gusku i pitu od jabuka, te uputstva o tome kako očistiti mrlju sa stolnjaka za spremačicu i kako urediti police. Ostavila je mali vrt s nevenima, kuću s drvenim stubištem i visokim stropovima, te djedov sat; muža koji je išao u crkvu svakog nedjeljnog jutra i uvlačio se u njen krevet svakog nedjeljnog poslijepodneva, susjede koje su nosile velike svijetle šešire, njihovu balavu djecu, njihove muževe i pečenu gusku... Ostavila je svoju lijevu dojku iza sebe, onu koja je prekrivala njeno srce. I otišla dalje...

Sevgi Soysal

Tante Rose je jedan od njenih nezaboravnih likova. Bila je spisateljica koja je lebdjela na granici između razuma i ludila, društva i pojedinca, ostajanja na određenom mjestu ili odlaska, beskrajnog žrtvovanja sebe ili improvizirane sebičnosti... stvarajući ženske likove koji su bili u procjepu između živjeti za druge ili slijediti svoje srce.
Njeni ženski likovi, za sve namjere i svrhe, potpuno su suprotni od "idealne žene" kakvu je nametnulo tursko društvo. Njene žene prave greške, posrću na svom putu i ozlijede koljena, ali ipak svaki put uspijevaju da se pronađu.
(iz knjige Crno mlijeko, Elif Safak)

san

subota, 05.01.2019.

Djed Mraz vozi u rikverc.
Rewind. Ubrzano, kao u filmu.
Sve leti unatrag,
saone i cijela okolina,
kovitlaci šarenila..... Samo se mali
borovi lagano
na skijama spuštaju niz snježnu padinu.
Na mene ispucavaju želje, rafali želja
i ja dovikujem nekom
Eej, pazi što želiš jer moglo bi mi se....
(saginjem se)
..... obiti o glavu.
Ustajem, kad me pogodi grudva!!
Happy birthday to me, osmislio je u svom
ludom maniru, šaptač sna....

Pinterest, jongleuses du quotidien