sretna nova

ponedjeljak, 31.12.2018.

Svima

o prijateljstvu

srijeda, 19.12.2018.

Prijateljstvo je odanost.
Ne slijepa odanost.
Tvoja vrijednost je
imaš li prijatelja
koji će vidjeti bolje
od tebe, kad sam ne vidiš.
Bez takvih, ne bih to ni znala.
Oni su vidikovac
s kojeg se vidi dalje i šire,
sveobuhvatnije.
Postaje mudriji.
Prijatelj me čini
i sebi
većim prijateljem.

običan dan

nedjelja, 09.12.2018.

Uobičajenost.
Kao ritam disanja
kad ne primijetiš da dišeš.
Kao život
kad ne primijetiš da živiš.
Svakodnevni otrovi
na koje si razvio imunitet
a organizam se stalno
s nečim bori samo ne primijetiš.
Neprimijetno postojanje
iako vidiš - tu si negdje,
u prostoru kojim se krećeš
gdje ti je sve poznato
kao vlastiti džep
(mene džepovi uvijek iznenade)
Primijetila sam
(sanjam ja)
da sve upravljam prema sebi,
svojoj mjeri
dok tražim svoju mjeru čega.
Uobičajeno
ne primijetim. Ono
kao da se pokazuje tek s drugog
stepenika, iako
vidim cijelo vrijeme.
A cijelo vrijeme ne primijetim.

Uobičajenosti.
Kretanje kroz prostor
(satkanost naših života)
prošivan neprestano
da se drži i drži nas.
Primijetiti se to može
po izvjesnoj funkcionalnosti.
Ali u dubini,
u dubini...
Taj prostor je zgrnut
zaogrnut, popunjen gustinom
što je prigušivač za zvuk, pucnja
koji samo neznano koliko dugo
putuje do nas.
Slutnja neobranjivosti,
mutan obris raznesenosti,
izazov nespremnosti, spremnosti
suočenosti, to je skriveno
i tek na trenutak progleda,
okrzne pogledom.

Uobičajenost.
Popodneva su prozori
u odsjaju na staklu čaša,
minijaturne replike,
svjetlosni žigovi,
soba je okrugla, staklasti zidovi.
Odrazi u magličastom sjaju
pladnja od prekaljenog srebra.
Okretnost
među poznatim stvarima.
Ustaljena koreografija
kretnji, putanja koraka.
Običan, opušten dan, obješen,
kao vjenčić aromatičnog korijenja
ponad štednjaka.
Jednostavnih sastojaka,
kao za napraviti kruh.
Od glatkog brašna mijesim
zasitan gladi svakodnevice.
Krhka je stabilnost.
Neočekivanost je tren
što je prokazuje,
neposredan kao dijete.
Bezbožan.
Mi ne znamo,
nikad
.... da stat ćemo možda na
komad zgrušanog tla
poput šumskog
maskiranog koprenom
od granja i lišća, mahovina,
trava... pod kojim zjapi
ponor

jednostavno

srijeda, 05.12.2018.

Jednostavna sam kao formula smrti.
Formula spajanja dva tijela u zadihanoj strasti.
Jednostavna kao samorazumljivo.
Dolasci i odlasci kada su jednostavni.
Kao prešućivanje jer je ono uvijek
i najjednostavnije.
Formula ljubavi već je složenija, ima u njoj projekcija
u kojima se može izgubiti stvarnost
s kojom se prije ili poslije mora računati.
Kao riječi 'Čuvaj se' a gurne te na rub.
Formula iskustva manje je zbunjujuća, kao čitati
nanovo vlastita pisma iz mladih dana, nekome neposlana.
Formula čovjeka mnogo je teža, izvodi se sama iz sebe
i neprestano, na podlozi što je palimpsest
nikada do kraja izbrisiv...