običan dan

nedjelja, 09.12.2018.

Uobičajenost.
Kao ritam disanja
kad ne primijetiš da dišeš.
Kao život
kad ne primijetiš da živiš.
Svakodnevni otrovi
na koje si razvio imunitet
a organizam se stalno
s nečim bori samo ne primijetiš.
Neprimijetno postojanje
iako vidiš - tu si negdje,
u prostoru kojim se krećeš
gdje ti je sve poznato
kao vlastiti džep
(mene džepovi uvijek iznenade)
Primijetila sam
(sanjam ja)
da sve upravljam prema sebi,
svojoj mjeri
dok tražim svoju mjeru čega.
Uobičajeno
ne primijetim. Ono
kao da se pokazuje tek s drugog
stepenika, iako
vidim cijelo vrijeme.
A cijelo vrijeme ne primijetim.

Uobičajenosti.
Kretanje kroz prostor
(satkanost naših života)
prošivan neprestano
da se drži i drži nas.
Primijetiti se to može
po izvjesnoj funkcionalnosti.
Ali u dubini,
u dubini...
Taj prostor je zgrnut
zaogrnut, popunjen gustinom
što je prigušivač za zvuk, pucnja
koji samo neznano koliko dugo
putuje do nas.
Slutnja neobranjivosti,
mutan obris raznesenosti,
izazov nespremnosti, spremnosti
suočenosti, to je skriveno
i tek na trenutak progleda,
okrzne pogledom.

Uobičajenost.
Popodneva su prozori
u odsjaju na staklu čaša,
minijaturne replike,
svjetlosni žigovi,
soba je okrugla, staklasti zidovi.
Odrazi u magličastom sjaju
pladnja od prekaljenog srebra.
Okretnost
među poznatim stvarima.
Ustaljena koreografija
kretnji, putanja koraka.
Običan, opušten dan, obješen,
kao vjenčić aromatičnog korijenja
ponad štednjaka.
Jednostavnih sastojaka,
kao za napraviti kruh.
Od glatkog brašna mijesim
zasitan gladi svakodnevice.
Krhka je stabilnost.
Neočekivanost je tren
što je prokazuje,
neposredan kao dijete.
Bezbožan.
Mi ne znamo,
nikad
.... da stat ćemo možda na
komad zgrušanog tla
poput šumskog
maskiranog koprenom
od granja i lišća, mahovina,
trava... pod kojim zjapi
ponor