u aprilu

subota, 28.04.2018.

Proljetni umor, kaže doktorica kad joj donesem nalaze.
Aprile dolce dormire.
A u prirodi tad sve bukti, cvjeta, lista, razljepotava se, bruji, buja, tuče u njedrima majčice zemlje, pulsira, pretače se, vrije, klija, kipti, bubri, raste, propupava... ništa ne spava.
(a da ja ipak ne trebam priviti rodni list uza se, pitam, s prstohvatom smisla za humor začinjujući svjesnost neumitnosti. Ma, ne, ne... - odgovara mi)
Ne spava ni inače, ni zimi, samo se čini da nije tako - to se zima pretvara da bi je pustili na miru. Dok s proljećem sve živo bode u oči i zaziva!
Proljeće - taj veliki rasipnik i egzibicionist s ambicijom da se uvuče u svako srce, misli da je gorostas od pisca (a već u ljeto za kojim većina luduje, malo tko će ga se sjećati) - ostavlja svoj kitnjasti rukopis gdje god stigne, namirisan, kao romantična pisma s dvije-tri kapi parfema. Na jedno takvo, jarko ružičasto i ja sam naišla usput... Malo sam se snebivala - ogledala oko sebe, gleda li tko (jer mrzim da mi drugi čini ono što ja činim drugom, makar praveći se da ne primjećujem), pa se popela na prste da bih ga dosegnula i pružajući ruke i lice, tik uz nosnice, razgrnula, duboko udišući opojno nježne proljetne tercine, čitajući iz mirisa...

vjetrenjača

subota, 21.04.2018.

S jednog od mojih putovanja, u osamu, u osamu... kad biti uz nekog postane kao ne biti; u blagotvornu, spasonosnu, sretnu osamu - vraćanje svojoj potpunosti; kada te nesklad s drugim načinje pa se tvoj sretni sjaj kao prah s krila leptira počne osipati, osipati... a ždrijelo tuge što će te progutati, utopiti u sebi toleći - kad se razbudi - samo snom zakriljen privid svoje sitosti, otvori se pa kroz njeg sklizneš i učas si na dnu, ponovno, ponovno... S jednog od takvih putovanja koja možda samo odgađaju neizbježno, što će doći, doći će... donijela sam kući jednu malu, a dovoljno veliku da sam je jedva mogla ponijeti u rukama, lijepu šareno oslikanu vjetrenjaču, rukotvorinu, koju se prodavalo uz put.

Sad, dok stoji na mom balkonu, na mjestu što sam joj privremeno našla - a premiještam je s vremena na vrijeme, gledam gdje se njena šarama oslikana krilca vrte kao luda! Kao klizačica na ledu kad se zavrti oko svoje osi, pa je oko i ne vidi.
Vjetar! Razigran, poletan, proljetni.
Kraj nje, blizu - da bi se samo ruka upravljena kao da presijeca rukovanje za okladu, mogla provući između - posuda je s ovoproljetnim cvijećem pa se blizina rotirajućih krila vjetrenjače čine prijeteća za jednu nježnu glavicu cvijeta.
Pratim; pogledom često zaogrnem taj prizor gledajući s mjesta gdje sjedim dok ovo pišem, kroz raskriljena vrata što iz sobe vode na balkon; odmaknut ću ih jedno od drugog - razmjestiti, ali za sada još ostavljam takvu kakva jeste tu blizinu što izgleda i prijeteća i dovoljna odijeljenost, što me odnekud podsjetilo i podsjeti svaki put kad pogledam isto, stihova jedne pjesnikinje:
Slušaj što kažu Eskimi: da bi sagradio dobar iglo godinama moraš da nosiš snijeg u cipelama. I špenadlu, zaboravljenu u okovratniku kaputa, blizu žile kucavice.

foto: net
stihovi su pjesnikinje Ane Ristović

ruža

srijeda, 11.04.2018.

U jednoj od cvjećarnica kojih je u gradu sve manje, kao i knjižara i traženih knjiga koje u njima mogu naći, kao i poštovanja, poštenja, susretljivosti, kupila sam jutros - kad me put doveo do nje - jednu nježno narančastu ružu, samoj sebi. Latica lomne ljepote u protutežu utezima jednog jutarnjeg prolaska kroz grad trotoarima pokradenim od automobila, kraj ljudi pokradenih obzira, popločanim ulicama u kojima vrebaju zamke za korake pokradenim od izvođača radova da bi iz godine u godinu iznova popločavali isto, pokraj prosjaka čija nasrtljiva traženja odbijaju, sve velebnijih bankomata što podsjećaju na oltare, malene antikvarnice što se ne nada posjetitelju u vrijeme naznačeno kad se otvara pa na vratima još stoji lokot, kraj zelene pijace s koje su novi nameti pokrali poznata lica malih obiteljskih proizvođača i čavrljanja s njima što mirišu na kopar i mladi luk, pokraj limuzina s pravom prvenstva sa bespogovornim svjetlosnim efektima što zamračuju gdje stignu, džepova prolaznika što su ih pokrale vreće i vreća u koje bi se preobrazili mnogi džepovi da ih se izvrne, između fragmenata usputnih razgovora što sliče na komadiće iscijepanih dnevnih novina nasumce raznošenih vjetrom, kraj ožiljaka ukradenih godina ostalih na pločnicima na mjestima ubojitih rasprskavanja, koja zbog izgleda što podsjeća na eksplozijom potrgane latice cvijeta, zovu ružama.

foto: livia moen