IN MEMORY
Gledajući ovaj današnji svijet, čovjek se s pravom zapita: "Zašto?" Po mome mišljenju ovaj svijet pun je egoscentričnih, samouvjerenih i samosvjesnih ljudi, za koje vrijedi: SVI ZA MENE, A JA ZA NIKOGA! Gledajući kako tehnologija i urbaniacija rade svoje, pa bilo to pozitivivno ili negativno, često se zapitkujem:"Pa tko mari za ljudski rod?" Odgovor je jednostavan. Više nitko ne mari za osjećaje! Svi gledaju svoj život, svoje probleme, svoje potrebe... Više nitko ne mari za jadne ljude koji su na rubu ponora!
U nekim situacijama često sam nailazila, a i još nailazim na ljude koji imaju visoko mišljenje o sebi. Cijelo vrijeme slušam ja, ja i samo ja ili kako je Krleža rekao:" Ja sam za sebe!"
Ovaj post posvećujem svima. Posvećujem ga prijateljima, zapravo, posvećujem ga svima onima, pa makar s njima nisam više u dobrima odnosima, koji su imali priliku me upoznati. Ovaj post pišem iz svog osobnog razloga.
Shvatila sam da sam se u ovih nekoliko mjeseci promjenila. Kako Marina kaže:" Sada više nisi ono turobno stvorenje koje sma viđala na hodnicima osnovne škole, počela si se više smijati!" Da, počela sam se smijati... Ni sama ne znam zašto se smijem. Samo mi je do smijeha i šale, do zafrkancije na svoj račun...
Volim i prihvaćam samu sebe!
Volim biti ono što jesam!
Kako sam već spomenula, shvatila sam da sam se promjenila, ali pišući ovaj post shvaćam da ponovno postajem ona stara! Ponovno postajem ona stara Lucija kojoj baš i nije stalo do zezanja i zafrkancije, postajem ona kojoj je škola uvijek bila na prvom mjestu u životu!
Više ne želim zagrljaj, ne želim ga. Nekada shvaćam da sam jedna, sasvim obična nula. Mislim da nisam zaslužila neke stvari, ali svi me uvjeravaju u suprotno.
Mislim da više ništa ne želim. U posljednje vrijeme mi je svejedno za neke stvari, koje su mi prije tjedan dana život značile.
Izolirala sam se. Mobitel mi je isključen, ne idem na ICQ. Mislim da je moj život pamtio i bolje dane. Da, sigurno ih je pamtio.
Sve što sam gradila ovih godina, u meni se srušilo. Srušila mi se sreća, radost, ali mislim da u najskrivenijem kutku moga srca postoji neka NADA. Sve mi se srušilo, ali sve moram ispočetka. Ne ću se osvrtati . Ne želim gledati u prošlost, želim gledati u budućnost, a i u sadašnjost.
Nisam u rasulu. Nekako sam sretna. Možda zvuči ironično i cinično, ali ja sam sretna!
Jednostavno počinjem s novim životom, s starim navikama. Mislim da me više ne ćete vidjeti kako se smijem. Ne, ne ćete.
Svi me nagovaraju na iste stvari. Otiđi van, zabavi se...
Ne želim to. To nije moj život, jednostavno se u takvom drugom životu ne prepoznajem.
Želim biti ona ista, stara Lucija, ali iz moga života jedino ne će otići jedna riječ, a to je ljubav prema ljudima.
I na kraju, HVALA svima na potpori i podršci, ali mislim da ovaj blog više ne će postojati!