četvrtak, 23.07.2009.
Belgija
Belgija je država na sjeverozapadu Europe. Na površini od 30 tisuća četvornih kilometara (skoro dvostruko manje od Hrvatske) naselilo se 10,7 milijuna ljudi, što Belgiju čini jednom od najgušće napučenih država Europe. Administrativno je podijeljena na Flandriju na sjeveru, Valoniju na jugu i glavni grad Bruxelles kao zasebnu oblast. Većinu stanovništva čine Flamanci (oko 60%) koji govore nizozemskim jezikom, te Valonci (30%) koji se služe francuskim jezikom, ostatak stanovništva čine imigranti iz ostatka Europe, te iz sjeverne Afrike. Velika većina stanovništva (97%) naseljena je u gradovima. Najveći, a ujedno i glavni grad je Bruxelles sa nešto više od milijun stanovnika.
Reljef se mijenja od ravničarskog u Flandriji do brdovitog (Ardensko gorje) na jugu. Na klimu uvelike utječe blizina oceana, tako da su zime blage i maglovite, a ljeta svježa i kišna.
O ljudima i gostoljubivosti sam već nešto pisao. Na svaki moj mail u vezi utrke odgovor je stizao u roku sat vremena. Organizatori utrke su organizirali besplatan prijevoz od Brusselsa do Brasschaata. Našli su mi jeftin smještaj (koji je na kraju ispao besplatan) na samo kilometar od starta utrke...
Bio sam smješten u naselju koje je rađeno po mjeri čovjeka. Na sve strane zelenilo, šuma, mir... Od drveća jedva da se i vide kuće. Jutra su me podsjećala na djetinjstvo. Buđenje uz totalni mir, čuo bi se samo pjev ptica. Na 5 minuta hoda od kuće je velika park šuma sa gomilom staza za trčanje. Ispred kuća se obično nalazi manje dvorište, a iza kuća veliko dvorište ograđeno visokom živom ogradom. Iz toga bi se dalo zaključiti da su Belgijanci malo zatvoreniji narod (što nije ništa neobično s obzirom na geografsku širinu na kojoj im se zemlja nalazi), te da više cijene vlastiti mir od potpune otvorenosti prema susjedima karakteristične za narode nastanjene u južnijim krajevima. Međutim, nije svako naselje ovog tipa. Čini se da sam ovaj put imao sreće i završio u elitnom naselju.
Biciklizam kao sport je u Belgiji jako popularan. Za vrijeme mog boravka tamo, održavalo se njihovo nacionalno prvenstvo u biciklizmu. Idući dan se sa naslovnice Gazet van Antwerpen smješio Tom Boonen, a prvenstvo je popraćeno na dodatnih 7 stranica što dovoljno govori o popularnosti tog sporta.
Više od biciklizma kao sporta zanimao me odnos prema biciklu kao prijevoznom sredstvu. Uz većinu cesta postoje biciklističke staze. Te staze su napravljene za vožnju biciklom po njima, a ne zbog raznoraznih statistika. Nećete naići na stazu usred koje je rasvjetni stup ili kanta za smeće. Staze su odlične ako idete sa biciklom u trgovinu ili sl., ali za trening baš i nisu optimalne. Manje ceste, bez biciklističkih staza također nisu najbolje rješenje za trening jer imaju dosta nepreglednih raskrižja. Pretpostavio sam da moraju postojati neke ceste gdje se mogu raditi treninzi, a jednu takvu sam i našao zadnjeg dana mog boravka tamo. Postoji biciklistička staza, širine 3 metra koja se proteže uz kanal koji ide od Antwerpena pa skoro do njemačko-nizozemske granice (nisam siguran postoji li biciklistička staza cijelom dužinom kanala). Ja sam vozio 30-ak kilometara u jednom pravcu i za vrijeme tog treninga sam vidio više biciklista na specijalkama nego što ih vidim u Zagrebu tokom mjesec dana, a vozio sam radnim danom i to ujutro.
Činjenica je da Belgija ima bolju prometnu infrastrukturu za bicikliranje, ali to po meni nije najveća razlika između „njih“ i „nas“. Po meni puno veću razliku čini vozačka tolerancija. Bicikl je prihvaćen kao normalno prijevozno sredstvo i vozači većih i moćnijih vozila bicikliste doživljavaju kao ravnopravne sudionike prometa. Pješaci također ne moraju strahovati za život dok prelaze pješački prijelaz. Veliki postotak stanovništva u Belgiji se barem povremeno služi biciklom, a kad određeno vrijeme provedete kao sudionik prometa na biciklu promjeni vam se perspektiva kad ponovno sjednete u auto. Dobro je netko rekao na AS portalu prije par mjeseci, da bi prije polaganja za vozačku dozvolu trebalo određeno vrijeme provesti u prometu u ulozi biciklista.
Međutim, nisu se Belgijanci rodili s tom razinom tolerancije. Kroz priču sa njima saznao sam da je situacija prije 15-20 godina bila znatno drugačija, ali onda su zakonski zaštitili „slabije u prometu“.
Sve u svemu čini mi se da je razina prometne kulture na puno višoj razini nego kod nas. Ovaj dio Belgije je pretrpan stanovništvom, kroz njega prolazi glavna prometnica između Francuske i Nizozemskih luka, ali unatoč svemu tome nisam baš primjetio da vozači trube ako netko ne krene kad se upali žuto svijetlo na semaforu.
Dan nakon utrke iskoristio sam za posjet Antwerpenu. To je po veličini drugi grad u Belgiji sa nešto manje od pola milijuna stanovnika. Planirao sam malo prošetati po gradu pa onda posjetiti neki muzej ili nešto slično. Međutim, ta šetnja se malo odužila pa na kraju nisam imao volje tražiti muzeje.
Grad je pun imigranata. Imao sam dojam da je na ulicama više Turaka, Marokanaca i Afrikanaca (u tradicionalnim šarenim haljinama) od domaćeg stanovništva. Inače, ne volim velike gradove, pa me se ni Antwerpen kao takav nije pretjerano dojmio. Stari dio grada je lijep, ali meni je svaka šuma ljepša od bilo kakvog grada. Možda bi se trebao preseliti u šumu
Vrijeme mi se također smilovalo, svaki dan je bilo sunčano i toplo. Jedino su jutra bila maglovita, a ta magla se nekad znala zadržati do 11-12h. Bilo mi je neobično slušati priče o velikim vrućinama dok su se dnevne temperature kretale od 26 do 29 stupnjeva, pa pretpostavljam da sam stvarno imao sreće s vremenom.
Sve u svemu svidjelo mi se što sam vidio. Međutim, svjestan sam da sam bio smješten u elitnom naselju, vrijeme je bilo atipično za Belgiju i boravio sam tamo prekratko da bi uvidio eventualne nedostatke života tamo. Možda život nije ništa bolji nego u Zagrebu?
Još malo slika
23.07.2009. u 10:32 •
Komentiraj (3) •
Print •
#