Vision Thing

utorak, 29.11.2005.

# 012 - Laibach - koncertna fotografija

Koncertna fotografija, jedna je od onih koje ne možete predviditi. Ne možete planirati što će te snimiti, jer hibrid je između dokumentarne fotografije, (bilježite zbivanje na pozornici) i umjetničke fotografije – ukoliko to želite naravno.

Snimiti koncertnu fotografiju u dokumentarnom žanru, također je priča za sebe. Uz solidno znanje kadriranja, dobru opremu koja može podnijeti uglavnom slabu rasvjetu (sa povremenim bljeskovima svijetla) i dosta živaca, jer uglavnom će te biti u publici, ili ako ste akreditirani profi, možda i iznad. A fotkati uz konstantno guranje u publici može biti i jako naporno, a i opasno, po vas i aparat.

No i da bi dokumentarna fotografija koncerta uspjela, i sadržavala „ono nešto“ što će privući pažnju, morate dobro imati na umu što zapravo snimate. Uhvatiti atmosferu, predvidjeti događaje na stejđu i najvažnije, predvidjeti osvjetljenje, koje se konstantno mijenja.

Velika je razlika između fotografije koje je eto samo okinuta i one koja priča priču.

Umjetnička fotografija sa koncerta, tek malo je teža kategorija. Na njoj je nevažan sam koncert, nevažna je i publika, uglavnom je motiv na nekom od izvođača, njihovoj izvedbi, međusobnoj interakciji ili interakciji s publikom. To su uglavnom fotografije ugođaja i teatralnosti. Zaustavljate trenutak koji je po nečemu poseban, po gesti, rasvjeti, događaju… upravo koncert pretvarate u kazalište.
Objektivom veličate izvođača, kao recimo na ovoj Kelčecovoj fotki (koja je zasluženo i na omotu albuma), ili događaj na stejđu, baš kao i na caveru od ovog Clash-ovog albuma.

Na ovoj mojoj fotki sa nastupa Laibacha u Zagrebu, naglasak je na pjevaču i njegovim gestama, a ugođaj daje i sama rasvjeta koncerata. Ne trebam niti spominjati da sam ispucao brdo fotografija tijekom cijelog koncerta da bi bio zadovoljan samo sa par.
Fotkano je Olympusom 4040z, pri osjetljivosti od 400 ASA.
Dobra stvar kod malo profesionalnih digitalaca je u tome da ekspoziciju možete i donekle naknadno nabrijati, no danak se plača kod aparata sa starijim (jeftinijim ) čipom u zrnatosti (noise- šum), no pretpostavit ćemo da to ovdje daje neku draž.
Također pri takvom fotografiranju brzina zatvarača je smanjena, dakle morate biti savršeno mirni (zrak potpuno u plućima), a to i nije jednostavno ukoliko ste unutar razigrane publike.
Iako sam na tom koncertu snimio i bolje fotke, ova mi je nekako naj Laibah-astija. Nadam se da se i vama sviđa.

Na kraju zaključimo da dobru koncertnu fotografiju čini 50% znanja i iskustva i isto toliko sreće. Poslije snimanja na koncertu biti čete dovoljno izmoreni kao da ste i sami nastupali.

Mislite li da je dobra ideja da Utorak postane na ovom blogu dan rezerviran za koncerte i bandove ?