Samo čovjek ima visinu sa koje može pasti..

it's all in my head.. :) znam što mislite,ali ovo je maštanje.. :) pusa


Šapćem ovo tebi
nitko drugi ne zna
slušati
ne želi
čuti
riječi nošene vjetrom
ovo je moja ispovijed
svećeniku noći
crne kose
i svijetlih očiju.

Možda i bolje da nitko ne zna
noću molim da me jutro ne pronađe
jutrom kunem svjesnost postojanja
Sunce molim za zalazak
Mjesec za zaštitu
Tebe za zagrljaj
iako znam
ne smijem
znam
ali želim
tajna ispovijedi
dragi moj
ti si taj
za čijim zagrljajem žudim
u noći samoće
koja traje
beskrajno.

Skrivam te
jer nitko ne zna
nitko ne zna
jer nitko ni ne pita
samo jure
pored mene
u hrastovoj šumi
bez obaziranja
na stari panj
na kraju proplanka
tamo iza
visokih jablana
negdje daleko
sjeća li se itko?

Odustajem
svaki dan iznova
i tako danima
u tišini vlastitih misli
povučena
izmorena
usamljena
kakvu si me i našao
takva sam srljala
u propast
a da nitko nije ni znao.

Moj svijet mijenja ruho
dok carevi postaju
sve dalji
i crniji
Ti dolaziš
pod maskom
mi govoriš sve što drugi smiju čuti
a u pismu
nježnog tona
ispisane stranice
čežnje za ljubavi
govoriš sve ono što drugi nisu čuli.

I što sada?
Budi moj
želim ali ne smijem
Budi tu
uz moju osamljenu sjenu
Budi onaj
koji me zaista želi
Budi sve
što trebam.

Nitko neće znati.
Samo ti i ja,
ova nas ispovijed veže
ali ne i imenuje
noć čeka
na
nas dvoje.

razmišljam već duže da ovo napišem..čekala sam pravi trenutak..Pusa!!




Kako sam te pronašla ?
možda si ti mene
usred hrpe lažnih prijateljstava
neznanaca
dvoličnosti
naše je prijateljstvo izniklo
ne želim reći
kao cvijet poslije kiše
jer nema dovoljno
crvenog
bijelog
cvijeća
rosnih latica
znam da su ti zumbuli
najljepši
ali vjeruj mi,
oni rastu u ljubičastoj sjeni ljubavi
koju za tebe osjećam.

Čudno je osjećati
ono što sam oduvijek htjela osjećati.
Jedan pogled na
toplinu smeđega pogleda
koji me pratio
i sa mnom dijelio
osmijeh
jučer suze
danas znam-trebaš mi
sutra ne bih znala kako bih bez Tebe.

Daješ mi snagu
savjetima.
Potpora si mi
čak i kada sama ne znaš
kako dalje.
Ono si što sam oduvijek
potajice željela
sanjala
zamišljala.
Napuštaju me riječi
odbacujem ih
nedostojne su Tebe opisivati.
Poželim uzet kist u ruke
ali ni duh Renoira ne može mi pomoći
da oslikam idilu obitelji u koju te ubrajam
Picasso prije no što je svoje misli
razlomljene
slagao ni po kakvome
posebnome pravilu
nazvao bi te gospođicom,
Avignon te čeka.
Ja nemam njihovu ruku
majstora boja i oblika.
Imam samo ove riječi
i nazivam te sestrom.

Sjećaš li se petka navečer
i crnila koje nas je obuzelo
refleksijama na trenutne situacije?
Pitale smo se: zbog čega se budimo jutrima?
Sve oko nas
problemi.
Nizaju se bez milosti
i prestanka.

Razmišljala sam sinoć
u sitne sate samoće
i našla sam razlog.
10 znamenki
dijeli me
od savjeta
kojeg cijenim
tvoje riječi
moja utjeha.

Prijateljice
uvijek ćeš me imati
moja ljubav tvoja je.

ovaj je post osobne tematike, ispovijed duše..nema baš neke umjetničke izražajnosti..samo mi je trebalo ovo napisati..pusa svima



Vjeruj mi kada ti kažem..

Volim te,
Ti si mi sve,
Ne bih te nikada povrijedio.

Uvijek si koristio
divne fraze
voljela sam čuti
isprazne riječi
voljela sam
zavaravati se.
Osvojio si me
prvog dana ljeta
stojeći kraj mene
pored kuće
ispred vinograda
ispod zvijezda.
Večer je mirisala
zavodljivo
tipično ljetno
bezbrižno
varljivo
nisam htjela priznati.
Prvi zagrljaj
došao je prirodno
a poljubac je bio kratak
u svojoj zanesenosti
ludila
u koje smo se oboje tog trena uvjerili.
Sunce nam je nudilo
miris borova
slane valove
zagrljaje na klupici s pogledom na rivu.
Četvrtog si mi dana rekao
one dvije riječi
koje neki nikada ne izgovore.
Sumnjala sam tada
u tvoju iskrenost
govoriš li to
samo zato da zapečatiš
ugovor o neobveznoj
ljetnoj ljubavi?
U sekundi prevrtanja
shvatila sam
ili sam tako mislila
želim biti uz Tebe
na otoku sreće
na našemu zvoniku
s pogledom na grad.
U toj sam kratkoj sekundi
svojim odgovorom
i ja tebe
izabrala sve ono što je slijedilo..
20 mjeseci
625 dana
predanosti
ljubavi
izdržati udaljenost
grad-otok
samo 4 sata vožnjom
a opet se ta 4 sata
dogode jednom
u dva mjeseca
čeka se spasonosno ljeto
teško je, da, znam
svakim jutrom utvrđujem
tu lekciju
ali ne odustajem
kada je malo teže
ne ako je nešto vrijedno
borbe.
E tu smo različiti?
Nisam znala.

Volim te,
ali hladim se.
Ti si mi sve,
ali daljina mi smeta.
Ne bih te nikada povrijedio
ali moram razmisliti.

Kada se kod tebe pojavilo to 'ali'?

Checagou





Otok sa jednim stanovnikom
luksuzna vila sa jednom
jedinom stanarkom
koja se u svojih 20 godina
osjeća
kao prva
došljakinja na,
znam
znam
Jean Baptiste Point du Sable,
na tvome već otkrivenome
porječju.
Željela bih da se Arawak
Potawatomi vrati
crnilu odakle je i došao
Hispaniola te čeka
raširenih ruku.
Moj dom tada ne bi bio
ovdje
usred mnoštva
a opet nevidljiva
home
sweet home Dearborn
moja neoboriva tvrđavo
žalim što si takva
nova
snažna
kamena
žalim što su te obnovili
ne
nisu smjeli
postaviti ove visoke zidine
dati mi izgovor za skrivanje
poricanje
život u sjeni.
Slabim u tami
nadolazećih
ne želim vidjeti budućnost
ma kakva god ona bila
želim
zaspati
ne probuditi se.
Putujem u
Snove
Od dana ovog,
4. ožujka 1837.
Laku Vam noć.
Nemojte me buditi.
______________________
Extra info:

Chicago

-današnje ime grada nastalo je od riječi checagou, koja je opisivala močvarno područje
-Jean Baptiste Point du Sable-u sedamdesetim godinama 18. stoljeća prvi doseljenik Haićanin afričkog porijekla, naselio se na nasipu rijeke Chicago. 1795.
-Arawak- narod, domorodačko stanovništvo Hispaniole
-Potawatomi-rasa Američkih Aboridžina koja je u početku naseljavala područje danas znano kao Chicago
-Dearborn- tvrđava uništena u masakru tijekom rata 1812, ali je bila ponovo izgrađena 1816, te je ostala u upotrebi do 1837.
-4. ožujak 1837- Chicago dobio status grada

U ritmu glazbe
u skladu sjene
dan za danom
bez naznaka promjene
moje satenske
ma možda i svilene
tebi nevidljive
vrpce lebde
pokretima
bokovima
očajnički molećivim
pogledima.

Nemam više kretnji
gracioznih
koje su me činile
dvorskom damom
jer sve sam podredila
tvojemu ritmu
tempu ega
oblikujući po tvojim zamislima
tlorise
krvavim stopalima
mekim koracima.

Dala sam ti sebe
choregusu iz pakla
željeći samo
s tobom
plesati po ognju
pas de deux.

Skladao si
za sebe
iako si
obećao i meni
vlastiti adagio.

Nije išlo.
Ne znam zašto
ti nisam bila inspiracija
tvoja primabalerina.

Ne želim se više to pitati
ne mogu se više mučiti.
Ne znam što
i
kako
dalje sada.

Samo znam
da, dragi moj, balleti
više nikad
ni sada
ni ikada
plesati
kako ti kažeš
neću htjeti.
_______________________
extra info:
tloris – složeni geometrijski oblici u izvođenju baleta koji bi se sastavljali, rastvarali i ponovo sastavljali
choregus - koreograf
pas de deux - ples osmišljen za dvoje