a bigger wonder
nastavno na prethodni post (vježbam službeni izričaj)...momentum impressionis je već prošao, no pomislih da bi ovo svakako trebala upisati u anale, jer kad već bilježim (gotovo) sve loše, onda bih trebala ubilježiti i dobre stvari koje se neupitno događaju.
i kako to mnogi mudraci već ustvrdiše, svjetovi (a možda i pakao i raj) su u nama.
bigger wonder je bio u izlječenju. ako se to može tako nazvati. no, svakako je bilo trenutačno, dijagnoza gotovo beznadežna, a recesiva još nismo svjesni te se nadamo da ga neće ni biti. kako bilo, počela sam spavati. pa sam oprostila (ne nužno tim redoslijedom). treptala sam zajedno s uličnim svjetiljkama a u nosnicama mi se miješao miris proljetnih cvjetova drvetnih i tamjana. disala sam, a sa svakim udisajem bila sam svjesna da je Život točno u tom trenutku i da tvrdoglavo odbija biti sve ono prošlo ili buduće. svakako se ne da isforsirati našim nervoznim tlapnjama. naša želja za pravicom u smislu "dabog da slomio nogu" mu je smiješna i toliko neznatna da ne zavređuje ni da je nazove "nedostojnom". svako uplitanje loše želje on mete pred sobom, ignorira, ide po svom, pokazuje nam da smo premaleni da bi na taj način bili dio njega. pa nas pušta da se malo mučimo, a onda nas pomiluje poput nježne majke i lagano nam dodirujući rame, uputi nas da pogledamo u drugom smjeru, samo nekih dvadeset supnjeva istočnije od onoga u koji smo dotada tvrdoglavo gledali.
pa se onda pitam da li su oni uistinu anđeli. ili je svatko nečiji anđeo, a svi oni su moji. pitam se tiho, da ne poremetim mir. odgovor ne dobijem izrečen, nego samo dobro poznatu slutnju.
i tada počnem slaviti taj naš Život u svom njegovom dostojanstvu i mudrosti i znam da ne mogu nametati svoja pravila. i dobro je da ne mogu jer mi mnogo fali do njegovog znanja. jednom ću naučiti, jednom, a do tada ću osluškivati i puštati da me vodi kroz svoj vrt i pokazuje mi svoje rijetko cvijeće, elegnatno, opojno, zasađeno u vlažnu crnicu, neko i bez trnja.
|