u žrvnju savijesti
dođe mi pokatkad da se zašamaram kad skužim to svoje grizodušje koje mi počesto miriše na licemjerje. nisam sigurna čemu grižnja savijesti oko stvari koje su ti mrske pa ih ne napraviš jer su mrske a onda se ždereš radi toga. i beeeeed ti je, i stalno imaš onaj pogled u stranu lagano naboranog čela i i obrva podignutih ko da ih je netko učvrstio špenadlom, i tako tužno gledaš u stranu i sto godina ako treba, al da te neko opet pita PONOVNO bi napravio potpuno istu stvar. njeh.... jebo lažni moral.
kad smo već kod toga, stvarno sam danas shvatila da pretjerujem s time. jer su me cure pitale da li sam još zaljubljena. pa sam ja duboko udahnula i još duže izdahnula kako bih što duže odgodila odgovor. pa je uslijed tog mog odugovlačenja uletila moja nestrpljiva lega i rekla da će objasnit situaciju. pa je rekla da još uvijel jesam in luv ali da imam moralne dvojbe jer mi je dragi đubre i gad. i da zato neću odgovorit i da sam in denial.
a istina je zapravo potpuno drugačija. nisam htjela odgovorit jer se ljutim na sebe i na onaj svoj dio koji srlja i ne pušta da prođe. i nemam moralne dvojbe jer ne mislim da je đubre i gad nego mislim da je nesretan. i ne želim odgovoriti jer ne posjedujem dovoljno jake riječi da sa svima podijelim svoje unutra. i jer mi svaka riječ za to zvuči pregrubo. jer riječi ne svjetlucaju. i ne mogu u dovoljno kratko vrijeme opisati put koji me doveo do nečijeg središta.
riječi se tada boje izaći jer se osjećaju neznatno i ružno. boje izaći jer znaju da će odzvoniti u prostoru i naviknute su da su istinite. pa se boje da će iznevjeriti tu svoju prirodu i početi pričati o nečemu što ne postoji.
boje se da će potaknuti želju i ponovno smrviti sve što me čini.
|