pametnom i jemput dosta
da...prvi put sam sumnjala.
a onda me moj život, ironičan, strog, duhovit i inteligentan kakav jest, vratio na mjesto događanja na jednak način na koji me majka zvala da se vratim u sobu da mi pokaže gomilu igračaka koje nisam pospremila a ona mi je prije nekog vremena rekla da to učinim, i pokazao mi moj nered, drugačiju hrpu doduše, ali još uvijek nered.
hrpu ljubavi.
i šta sam mogla napraviti?
prvo sam ju odbijala pogledati i ljutila se da mi to radi. a nakon toga sam pogledala, nasmijala se očima, pa srcem, i naposlijetku svakom stanicom svog tijela i talasom duše.
i osjetila ono što već na sreću poznajem, Njezino Visočanstvo glavom i bradom. ona je odnijela sve boli, gorčinu i pitanja i postavila se u svoj svojoj veličini pred mene, zagospodarila obzorom i obezvrijedila svaki moj pokušaj racionalizacije.
došla je k meni na kavu onakva nelogična, bezuvjetna, luda i jaka, nametljiva i neodoljiva, znajući da je u svakoj kući i na svakom dvoru najmiliji gost i da ju neću moći odbiti.
stoji i dalje kraj mene, ja sam sluga, robinja i prijatelj, njen gospodar i soul mate, a ona je došla ko stari poznanik jer poznaje put, zna moja vrata i ne libi se navratiti u bilo koje doba dana ili noći, vrijeme ili nevrijeme, gledajući me bez riječi, s tihim prijekorom, brižnim pogledom strpljive majke, usuda koji sretnicima pruža drugu priliku.
|