buka
nije lako osobi kao što sam ja, koja je vjerovala do srži u znakove, intuiciju, osjećaj, srebrne niti među ljudima, usud, divine intervention, a onda posusutala u tom vjerovanju, da se odluči na neki veliki korak ako želja nije dovoljno glasna a unutarnji glas zamućen je nevjericom.
vjerovala sam da smo ja i on almighty. a sad vjerujem da sam samo ja a on me gleda. vjerovala sam da je netko koga trebam prepoznati. a sada vidim da su moja prepoznavanja plod bujne, iako lijepe mašte. vjerovala sam da za sve postoji razlog, no sada više nisam sigurna u to. nisam sigurna ni da tu nisam posve slučajno niti sam sigurna nije li sve što me okružuje potpuno drugačije a ono što je u mom oku samo je plod mojih prevelikih i krivih očekivanja.
trebam odlučiti no ne znam na što se osloniti.
niti na koga.
mogla bih na sebe, no ja sam nestalna i moje se želje mijenjaju zajedno s mojim osjećajima koji su burni i talasavi.
ne znam da li čekati, srljati po razumu, ostajati po srcu i onda ga tiješiti da je tu, barem bliže, iako miljama daleko od mjesta gdje bi voljelo biti.
|