|
|
subota, 22.09.2007.
tuga
jebomater i intuiciji i svemu.
kad ti i intuicija i sve govori da ne treba tugovati a jedino što osjećaš je sol u grudima, moš se jebat.
tuga tuga.
|
- 03:01 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
petak, 21.09.2007.
zaključak
što god da mi se u životu dešavalo, kroz kakve god da oluje prolazila, uvijek iz unutra težim da donesem neki zaključak.
i zaključak je uvijek tu. stvori se sam, samo treba da umirim misli.
danas nema zaključka. već jedno vrijeme hodam okolo otključana i zaključka jednostavno nema.
zbunjena sam, ne čujem unutarnji glas koji bi me vodio i ne vidim (koliko god se trudila) znakove oko sebe koji mi ukazuju da je sve dobro i da će uvijek završiti dobro. ono što me najviše brine je to da li su se znakovi zaista izgubili ili sam ja uistinu prestala vjerovati u njih. mnogo sam sklonija ovoj drugoj varijanti. bojim se vjerovati da je tako, no unutarnji glas ipak postoji, iako ga pokušavam ignorirati. on mi govori da znakovi nisu stavrni i da svijet ne izgleda onako kako sam vjerovala.
danas sam se vozila u tramvaju i razmišljala o tome. i nisam se mogla sjetiti koga bih pitala kako zapravo izgleda taj svijet. ne vjerujem da bi mi ijedan čovjek mogao dati točan odgovor. jer koliko god ljudi diše, toliko slika svjetova postoji. i tko je od nas u pravu? i tko si može dati za pravo da tvrdi da je nečiji svijet pogrešan?
ja mislim da je dobro vjerovati da Bog postoji. ako zbog ničeg drugog, a ono da misliš da ipak postoji neki autoritet koji sve naše različite doživljaju sažima u jednu istinu, onu koja je točna.
i pravedna, i sazdana od ljubavi.
boga još nitko nije vidio.
|
- 02:32 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 02.09.2007.
buka
nije lako osobi kao što sam ja, koja je vjerovala do srži u znakove, intuiciju, osjećaj, srebrne niti među ljudima, usud, divine intervention, a onda posusutala u tom vjerovanju, da se odluči na neki veliki korak ako želja nije dovoljno glasna a unutarnji glas zamućen je nevjericom.
vjerovala sam da smo ja i on almighty. a sad vjerujem da sam samo ja a on me gleda. vjerovala sam da je netko koga trebam prepoznati. a sada vidim da su moja prepoznavanja plod bujne, iako lijepe mašte. vjerovala sam da za sve postoji razlog, no sada više nisam sigurna u to. nisam sigurna ni da tu nisam posve slučajno niti sam sigurna nije li sve što me okružuje potpuno drugačije a ono što je u mom oku samo je plod mojih prevelikih i krivih očekivanja.
trebam odlučiti no ne znam na što se osloniti.
niti na koga.
mogla bih na sebe, no ja sam nestalna i moje se želje mijenjaju zajedno s mojim osjećajima koji su burni i talasavi.
ne znam da li čekati, srljati po razumu, ostajati po srcu i onda ga tiješiti da je tu, barem bliže, iako miljama daleko od mjesta gdje bi voljelo biti.
|
- 00:35 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|