što god da mi se u životu dešavalo, kroz kakve god da oluje prolazila, uvijek iz unutra težim da donesem neki zaključak.
i zaključak je uvijek tu. stvori se sam, samo treba da umirim misli.
danas nema zaključka. već jedno vrijeme hodam okolo otključana i zaključka jednostavno nema.
zbunjena sam, ne čujem unutarnji glas koji bi me vodio i ne vidim (koliko god se trudila) znakove oko sebe koji mi ukazuju da je sve dobro i da će uvijek završiti dobro. ono što me najviše brine je to da li su se znakovi zaista izgubili ili sam ja uistinu prestala vjerovati u njih. mnogo sam sklonija ovoj drugoj varijanti. bojim se vjerovati da je tako, no unutarnji glas ipak postoji, iako ga pokušavam ignorirati. on mi govori da znakovi nisu stavrni i da svijet ne izgleda onako kako sam vjerovala.
danas sam se vozila u tramvaju i razmišljala o tome. i nisam se mogla sjetiti koga bih pitala kako zapravo izgleda taj svijet. ne vjerujem da bi mi ijedan čovjek mogao dati točan odgovor. jer koliko god ljudi diše, toliko slika svjetova postoji. i tko je od nas u pravu? i tko si može dati za pravo da tvrdi da je nečiji svijet pogrešan?
ja mislim da je dobro vjerovati da Bog postoji. ako zbog ničeg drugog, a ono da misliš da ipak postoji neki autoritet koji sve naše različite doživljaju sažima u jednu istinu, onu koja je točna.
i pravedna, i sazdana od ljubavi.
boga još nitko nije vidio.
Post je objavljen 21.09.2007. u 02:32 sati.