vidla sam ga
tak si razmišljam malo, ne znam koliko puta ti se treba desiti ista stvar da naučiš da to nevalja....
a ne znam....meni treba više nego drugima. ja teže shvaćam. ja se uopće ne trudim shvatiti. i kad se moj razum trudi, ja idem protiv njega i to moje što ide nadjača ga.
u zadnje vrijeme ne pizdim. nemam duboke introspekcije i ne znam što se događa. izgubila sam trag, no nije to loše. imam više vremena da razmišljm o drugima. ionak već dugo mislim da su predugi bedovi čista sebičnost. puno vremena trošiš da razmišljaš o sebi i tome kak ti je loše. i onda kad i više nije tako i dalje razmišljaš, darmatike radi.
meni je dobro. tužna sam jer sam opet odlučila vjerovati i ispala teški naivac i budala. nije mi žao, žao mi je samo što se osjećam ko kreten. uvijek je tako. i svaki puta treba još više snage da povjeruješ, onako iskreno i čisto. i kad to napokon napraviš, zajebeš se. i opet dolazi u pitanje sve, i cijelo ti i sve što te čini.
i da....vidla sam ga. cijelo večer sam mislila na njega i onda sam ga vidla. stajao je tamo, neočekivano ko neka prikaza i gledao u neku ženu. ne znam tko je ona....ne želim ni znati. pobjegla sam praveći se da ga nisam vidjela. nisam to mogla.
odlazak bez da okom trepneš....to je bilo dovoljno za tada. i za sada, i za uvijek.
|