polako dolazim k sebi.
još nisam odlučila da li ću si ubuduće vjerovati ili ću do zaključka pokušati doći na teži i sterijlniji način, računicom.
poznajući sebe, računanja neće biti. osim što mi matematika nikada nije ležala (zanemarimo li pokušaj da s 11 godina konkuriram za nobelovu nagradu zbog revolucionarnog otkrića u geometriji), ne leži mi ni to da budem racionalna. pri svakom pokušaju osjećam se najmanje desetak godina starijom, fizički, a pedesetak psihički.
tako da naposlijetku računanja neće biti. vjerojatno će se desiti da si opet povjerujem kad se u nekome utopim. i šta sad....možda ću samo biti malo opreznija i imati na umu da čovjek često percipira ono što želi. i onda ću nastaviti željeti i vidjeti točno ono što bi bilo u mojoj režiji.
a ne u njegovoj, struci usprkos.:)
Post je objavljen 21.01.2007. u 11:27 sati.