|
- Ljudi se, reče mali princ, guraju po brzim vozovima, ali ne znaju više šta traže. Onda postaju nemirni i vrte se u krugu...
I dodade:
- Ne vrijedi...
Bunar do koga smo stigli nije ličio na bunare u Sahari. Saharski bunari su obične rupe iskopane u pijesku. Ovaj je ličio na seoski bunar. Ali tu nije bilo nikakvog sela i ja sam mislio da sanjam.
- To je neobično, rekoh malom princu, sve je spremno: čekrk, vedro i konopac.
On se nasmija, dodirnu konopac, i pusti da se čekrk odmota. Čekrk zaškripa kao što škripi stari pijetao na krovu kad dugo nije bilo vjetra.
- Čuješ li, reče mali princ, mi smo probudili ovaj bunar i on pjeva...
Nisam želio da se napreže:
- Pusti mene, rekoh mu, to je suviše teško za tebe.
Polako sam digao vedro do kamene ograde. Tu sam je čvrsto uglavio. U ušima mi je još brujala pjesma čekrka, a u vodi koja je još podrhtavala vidio sam kako podrhtava sunce.
- Žedan sam te vode, reče mali princ, daj mi da pijem...
I ja sam razumio šta je tražio!
Milionima godina cvijeće stvara trnje. Milionima godina ovce ipak jedu cvijeće. Zar nije ozbiljno ako pokušamo da shvatimo zašto se cvijeće toliko trudi da stvori trnje koje ničemu ne služi. Zar nije važan rat izmedju ovaca i cvijeća? Zar to nije ozbiljnije i važnije od računa nekog crvenog debeljka? I ako ja poznajem jedan jedinstveni cvijet, kojeg nema nigdje osim na mojoj planeti, i koji jedna mala ovca može da uništi u jednom trenu, prosto tako, jednog jutra, čak i ne shvatajući šta čini, zar to nije važno! Ako neko voli jedan cvijet koji postoji samo na jednoj medju milionima zvijezda, to je dovoljno da bude sretan kada ih posmatra. On kaže sebi: »Moj cvijet je negdje tamo...« Ali ako ovca pojede cvijet, to je za njega kao da su se odjednom sve zvijezde ugasile. I zar to nije važno!
Podigao sam vedro do njegovih usana. Pio je zatvorenih očiju. Bilo je tiho kao na svečanosti. Ta voda je bila više nego hrana. Ona je proizišla iz hoda pod zvijezdama, iz pjesme čekrka, iz napora mojih ruku. Prijala je srcu kao poklon.
- Ljudi sa tvoje planete, reče mali princ, gaje pet hiljada ruža samo u jednom vrtu... i nisu u stanju da u njima nadju ono što traže...
- Nisu u stanju da nadju, odgovorih...
- A ipak, ono što traže, može se naći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode...
- Naravno, odgovorih.
A mali princ dodade:
- Ali oči su slijepe. Treba tražiti srcem.
Nije trebalo da je slušam, povjeri mi se jednog dana, ne treba nikad slušati ruže. Treba ih gledati i mirisati. Moja je obavila mirisom planetu, ali ja nisam znao u tome da uživam. Ta priča o kandžama, koja me je toliko razdražila trebalo je da me gane... Nisam tada uopšte ništa shvatio! Trebalo je da je cjenim po djelima, a ne po riječima. Omamljivala me mirisom i nadahnjivala me. Nisam smio da pobjegnem! Trebalo je da pogodim njena osjećanja koja su se krila iza sitnih lukavosti. Ruže su tako pune protivrječnosti! Ali, bio sam isuviše mlad da bih znao voljeti.
Napio sam se. Disao sam duboko. Pjesak u zoru ima boju meda. Bio sam sretan i zbog te boje meda. Zašto je morala da se umješa tuga...
- Treba da održiš svoje obećanje, reče mi tiho mali princ, koji je opet sjeo pored mene.
- Kakvo obećanje?
- Znaš i sam... brnjicu za moju ovcu... ja sam odgovoran za onaj cvijet! Izvukoh iz džepa moje nedovršene crteže. Mali princ ih spazi i reče smijući se:
- Tvoji baobabi liče pomalo na kupus...
- Oh!
A ja sam bio tako gord na baobabe!
- Tvoja lisica... njene uši... liče pomalo na rogove... isuviše su duge!
On se i dalje smijao.
- Nepravedan si, mališa, nisam nikad ništa znao da crtam osim zmijskog cara spolja i iznutra.
- Oh! Biće dobro! reče on, djeca razumiju.
Vi uopšte ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, reče im on. Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu. Lijepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovjek ne može da umre za vas. Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da moja ruža liči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam je zavolio. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusjenice (osim one dvije-tri radi leptirova). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvališe ili kako ponekad ćuti. Zato što je to moja ruža.
Nacrtao sam dakle brnjicu. Srce mi se steglo dok sam mu je davao:
- Ti imaš neke namjere za koje ja ne znam...
Ali mi on ne odgovori. Samo mi reče:
- Znaš, moj pad na Zemlju... sutra će biti godinu dana...
Zatim, zastavši za tren, doda:
- Pao sam tu sasvim blizu...
I pocrveni.
Ne razumjevajući zašto, ja osjetih opet neku čudnu tugu. Ali, mi jedno pitanje pade na pamet:
- Znači da to nije slučajno što si se onog jutra kad sam te sreo, prije osam dana, šetao tako, sasvim sam, hiljadama kilometara daleko od prvog naselja. Vraćao si se na mjesto gdje si pao?
Mali princ još više pocrveni.
Ja nastavih kolebajući se:
- Možda zbog godišnjice?
Mali princ ponovo pocrveni. On nikada nije odgovarao na pitanja, ali kada čovjek pocrveni to znači »da«, zar ne?
- Ah! rekoh mu ja, bojim se...
Ali mi on odgovori:
- Ti treba sada da radiš. Treba da se vratiš svojoj mašini. Čekaću te ovdje. Vrati se sutra uveče...
Ali to me nije umirilo. Sjetio sam se lisice. Ako čovjek dopusti da ga pripitome, može se desiti da zaplače...
Antoine de Saint Exupery
|
