Za sam početak, ne nisam nova.
Ovo je samo nastavak bloga koji je blog.hr zajebo i ujebo i sad ga ne žele refreširat.
Osobe koje su čitale prošli blog upoznate su sa dosta događaja iz moga života.
No neću ih ponovno pisati
Nije toga vrijedno.
To je prošlost koju treba ostaviti iza sebe.
A sada krenimo. :)
Od Dedine smrti nisam ista.
Postala sam hladna, počela sam se zatvarat u sebe.
Ali samo prema nekima.
Upoznala dosta novih osoba u koje ne ulijevam povjerenje i nadu.
Neznam zašto.
Valjda me strah.
No sumnjam.
Nisam takva.
Bojim se samo same sebe, jer to je jedino što me može uništit.
A to se i događa.
Tonem, no sama sam sebi napravila rupu kroz koju je voda počela teć.
Dopuštam si osjećaje, maštanje o nemogućem.
Pokušavajući svoj život napraviti perfekcijom poput sna od kojeg ti žmarci po tijelu prolaze koliko je divan.
Ali doživljavam neuspjeh.
Kao i svaki put kada se pokušavam popeti stepenicu gore, napraviti korak naprijed.
Ne da ne uspijem, već se vratim unazad.
Dolazim do zaključka da je najpametnije povući se.
Ostati sama sa sobom i pribrana.
Jer ovako samo štetim sebi i drugima oko sebe.
Dopuštajući si ono što mi može naškoditi.
No kako to kontrolirati?
Kako kontrolirati osjećaje koji izlaze iz mene kao iz tek procvale ruže divna boja i krasan miris?
Kako svaka predivna ruža jednom uvene, tako sada venem i ja.
Pada u svoju zamku koju nisam ni postavila.
Padam u zagrljaj krivim ljudima.
Prepuštam se kocki vlastitoga života.
Ali kako to promijeniti?