Prije nešto više od 4 mjeseca, stoga neka vas ne čudi nedostatak snijega na fotografijama, s Prekobrojnom i Sandrom posjetio sam Strogi rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi, proglašen još 1969. god. Jedan od tri u našoj domovini.
U pitanju je kompleks površine 1220 ha, smješten unutar granica Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, a specifičan po orijaškim bijelim vapnenačkim stijenama, poznatijim u našem narodu pod imenom kukovi.
Ti kukovi bi zasigurno bili još dugo nepristupačni, da 30-tih god. prošlog stoljeća nije izgrađena glasovita "Premužićeva staza", za koju će gotovo svi ustvrditi da je njen najljepši dio baš ovaj koji vodi kroz kraljevstvo krša u Rožanskim kukovima.
Naš prvi cilj tog vikend izleta je bio kralj Rožanskih kukova, sa svojih 1676 m uz Gromovaču najviši vrh cijelog rezervata – Vratarski kuk.
Zadnjih godinu dana se to donekle zakompliciralo činjenicom da su mnoge nekadašnje planinarske staze unutar rezervata "prebrisane". Točnije, prebojane su sivom bojom, a ostalo je prepušteno zubu vremena.
I sve to iz razloga kako bi se ograničio broj posjetitelja, a sudeći prema nekim informacijama u budućnosti i u potpunosti spriječio ulaz u rezervat.
Iako je ta odluka podigla dosta prašine u planinarskim krugovima, smatram da za time nema potrebe. Planinari će svojim znanjem i iskustvom i dalje posjećivati te bisere Velebita, a budući će planinari informacije glede pristupa dobivati od svojih starijih kolega.
Ovo je ionako iznimno težak i zahtjevan teren za kretanje i iskusnijim planinarima.
Tako je sad sačuvana tek staza preko Fabinog dolca, pa nije ni trebalo razmišljati o pristupu vrhu. Tim više što nam loše vrijeme i otežana orijentacija nisu ni dopuštali da razmislimo o prilazu preko Novotnijevog kuka.
A ni ova staza nije osobito prohodna. Gusta klekovina je od Fabinog dolca prema vrhu mjestimice prekrila stazu, te skrila ionako blijede markacije, pa je oprez morao biti maksimalan da se ne odluta od željenog cilja.
A naš pravac kretanja je bio sljedeći: pl. dom "Zavižan" – "Premužićka" – Fabin dolac – Vratarski kuk. Za to nam je trebalo 3:30 h i nešto više za povratak jer smo svratili do Rossijeve kolibe i tamo uživali čitajući poruke mnogih nama kako poznatih, tako i nepoznatih posjetitelja, zabilježene u upisnoj teci. Poruke u kojima je satkano svo oduševljenje ovim kraškim blagom isklesano rukama najvećeg majstora kiparstva i umjetnosti općenito, Prirode.
Za kraj moram pripomenuti da na vrhu nismo uočili nikakav vidljiv natpis vrha, što nije ni čudno s obzirom na vremenske uvjete koji su nam vladali te subote. Stoga smo nezaobilazno fotografiranje obavili pored kutije sa žigom vrha, zadovoljan, presretan što me ni kiša nije spriječila da još jedan dan provedem u društvu mojih dragih, najdražih prijatelja, u okruženju koje me čini najsretnijim.
Noć smo proveli u pl. domu "Zavižan" prepuni impresija na turu i već mislima na Hajdučkim kukovima. Ali o tome u sljedećem postu.
I dalje nastavljam s užurbanim objavljivanjem postova, dok ne sustignem nagomilane zaostatke. Stoga se nažalost neću moći posvetiti detaljnijem opisivanju staza, ali ukoliko koga zanima bilo što vezano uz ovu ili bilo koju opisanu u nadolazećim postovima, uvijek stojim na raspolaganju. Na e-mailove zbog prezauzetosti trenutačno malo sporije odgovaram, pa se nemojte zabrinjavati. Nisam zaboravio na vas.
|