4 zonzonke na Biokovu
|
Kod mene još uvijek sve po starom. Dakle, većinu slobodnog vremena posvećujem izradi novih mosorovih stranica, tako da nažalost pati moj život u blogosferi. Ne uspijevam pravovremeno ni napisati postove s proteklih planinarskih izleta, a niti posjećivati meni drage blogo-prijatelje. Ipak sam nekako izdvojio sljedeće trenutke da napišem nekoliko riječi s izleta poduzetog krajem ovog mjeseca u društvu mojih dragih kolegica i jednog kolege iz posljednje mosorove planinarske škole. Na ovu turu smo se uputili u nešto manjem broju u odnosu na prethodne, ali s obzirom na njenu zahtjevnost i draže mi je biti u manjoj grupi. Tako smo se tu subotu prema Makarskoj uputili u sljedećoj postavi: Mare, Nina, Seke, Luka i moja malenkost. 4 planinarke i 2 planinara. Rekli bi neki, idealno! Plan je uključivao prvog dana uspon na Sv. Iliju iz Basta, pa na noćenje na Lokvu. A sljedećeg dana uspon na Veliki Šibenik, pa niz Motiku povratak u Bast. Ali krenimo iz početka.  Prvog dana smo dakle krenuli iz Basta stazom preko Osičina prema Sv. Iliji. S njim u zadnja dva pokušaja nisam imao sreće i oba puta u isključivo muškim postavama. Prvog puta zbog nevremena, a drugog puta zbog želučanih problema. Sad me tješila spoznaja da na uspon krećem sa ženskim timom, jer se Luka odmah odvojio od nas i pohitao prema vrhu, a mene ostavio ženama na milost i nemilost.  Zasluženi odmor pred šumarskoj kućicom na Osičinama. Staza je do ovog mjesta poprilično strma, a većim je dijelom i izložena direktnom sunčevom djelovanju, pa je predah u hladovini borova bio prijeko potrebit. Zadnji sat vremena sam cure ohrabrivao da ustraju izjavom kako nam je do kućice preostalo još 15 minuta. Osjećao sam se poput Papa Štrumpfa.  Tek se izlaskom na greben susrećemo s prvim tragovima snijega, kojih mjestimice po stazi do Sv. Ilije ima u pristojnim količinama. Tu smo se na prijevoju susreli i s Lukom koji se već vratio sa Sv. Ilije, a kako mu nije bilo do ponovljenog uspona na treći najviši biokovski vrh, uputio sam ga na stazu preko Motike prema Lokvi. Dobio je instrukcije, kartu planine, dobre želje i naravno narudžbu večere.  Približavajući se našem zacrtanom cilju vrijeme se počelo dramatično mijenjati. Vrh je nestao u oblaku, koji je ubrzo i nas okružio. Ipak smo svako toliko ugledali kapelicu na vrhu što je izazvalo salve oduševljenja naše male družine. Ipak mi se ta posljednja dionica učinila beskonačnom. Svako toliko bi nam oblak oslobodio pogled, a to je dodatno poticalo našu želju za fotografiranjem. Moja je bila toliko izražena da sam potrošio i rezervni set baterija. Srećom, tu je bila Sandra, pa će te moći vidjeti i prizore sljedećeg dana. Filmić prvog dana U planinarskoj kući "Slobodan Ravlić" na Lokvi, kojom gospodari HPD "Biokovo" iz Makarske, Luka nas je i više nego ugodno iznenadio čajem, juhom i pohanim krumpirićima, te time zavrijedio ponuđenu ruku Marine jedinice. Ma svaka mu dala, osim moje!  Sutradan je svanuo prekrasan dan, a sat spavanja nam je ukralo pomjeranje kazaljki sata, koje se moralo poklopiti baš tog vikenda. Unatoč tomu i povremenom hrkanju, koje bi i mrtve diglo iz groba, svi su bili puni poleta i posebice ponosni na prevaljeni put prethodnog dana. Uskoro nam se pred kućom pridružio Vibor s ekipom svojih "ekstremovaca" koji su noćili na Vošcu. Vremena za dužu čakulu nažalost nije bilo, jer je pred nama bio još dug put.  Preko Borovca i Grlića, gdje smo se naravno iz dva razloga odmah sjetili našeg kolege špiljara Mladena, uspeli smo se na šumoviti Veliki Šibenik, a potom i produžili do Malog Šibenika u želji da uživamo u pogledu na najljepšu jadransku rivijeru. I bio je to pogled koji oduzima dah i pruža najveću nagradu za sav ovaj uloženi trud.  Iako nam je za povratak preporučen silazak na Žlib, ipak smo se odlučili na Motiku. A za to smo nagrađeni pogledom koji ne zaostaje previše za onim s Malog Šibenika. Kuloar ispunjen snijegom budi strahopoštovanje, ali naše samopouzdanje ne kopni. Sad je preostalo da se sigurno spustimo kroz njega i time upotpunimo ovu turu, koju će vjerujem većina nas pamtiti do kraja života.  Silazak je usprkos prvim nesigurnim koracima prošao bez većih poteškoća i time sam postao još ponosniji na njih četiri koje su izdržale ova dva dana planinareći po zahtjevnom terenu i pri tom odradile trosatnu noćnu turu do Lokve, a počele su planinariti prije tek 6 mjeseci. Bez sumnje su zaslužile promociju u nove članice "Grupe A". Iako ne sumnjam da će im se uskoro pridružiti i ostatak ekipe. Filmić drugog dana Na silasku smo imali sreću i vidjeti divokoze s jednim jaretom. Još samo nekoliko minuta ranije smo spomenuli kako bi nam još trebalo samo vidjeti divokoze da naš posjet Biokovu bude zaokružen. A one kao da su uslišile tu moju molbu i time moj ponos učinile još većim. Bravo Mare, bravo Nina, bravo Sandra, bravo Marijana! |
