Opća planinarska škola - 5. tjedan
Prošlog utorka, prolongirano s četvrtka zbog blagdana Svih Svetih, predavanja su bila posvećena prehrani u prirodi, te potom o zaštiti prirode. Predavačica je bila Nada Pekić, tajnica našeg društva, koja je slikovito dočaravala kretanje hrane kroz naš probavni trakt, kao i ostale tjelesne procese. Pri tom smo se mogli prisjetiti školskih dana i satova biologije. Funkcije i važnosti bjelančevina, ugljikohidrata, masti, minerala, vitamina… Većinu toga sam u ovih 17 godina od zadnjih školskih predavanja iz biologije dobrano zaboravio, pa će mi Zizi zasigurno pred ispit morati održati jedno predavanje na ovu temu. Ono što ću vam sad u kratkim crtama prenijeti po pitanju prehrane u prirodi je primjerice važnost nadoknade soli (NaCl), koju gubimo pojačanim znojenjem, da bi izbjegli umor, mišićne grčeve, poremećaj rada organa i eventualni toplotni udar. Usporedbe radi, čovjek u normalnim životnim uvjetima dnevno gubi 5-10 g soli, dok se tijekom planinarenja ti gubici povećavaju do čak 20 g dnevno. Dakle, kroz hranu bi trebali uzeti cca. 4 žličice soli, da bi nadoknadili njen gubitak. Druga bitna stvar za pripomenuti je važnost vode u planini. To možda i ne predstavlja neki veliki problem u većini naših planina, ali na primjerice Biokovu, koji je gotovo bezvodan, nošenje dovoljnih količina vode je gotovo pitanje "života i smrti"!. Stoga je prije svake ture neophodno dobro proučiti podatke o svim izvorima vode na području kojim se namjeravamo kretati. Iznimno je bitno saznati jesu li u pitanju stalni izvori ili pak presušuju, te je svaka svježa informacija po tom pitanju neprocjenjiva. Isto tako moram pripomenuti da vodu sa svakog sumnjivog izvora obavezno prokuhate ili dezinficirate tableticama koje možete kupiti u ljekarnama. Što se pak tiče potrebite količine vode, s obzirom da se ljudsko tijelo sastoji od 70% vode, nije ni potrebno posebno naglašavati da su nam tijekom planinarenja potrebne velike količine. To naravno ponajviše ovisi od osobe do osobe, ali se tijekom ljetnih mjeseci to penje i do količine od 5 l dnevno.  Sljedeće što želim napomenuti je način prehrane tijekom planinarenja. Zbog specifičnih okolnosti, najvažniji planinarski obrok je večera. Pretjerana količina uzete hrane tijekom ture umrtvljuje naše tijelo i znatno nas usporava u napredovanju. Stoga je bitno tijekom izleta uzeti nekoliko malih obroka, a tek po dolasku na krajnju točku tog dana uzeti obilniji obrok. Ovi manji obroci bi nam ponajviše trebali poslužiti kao nadoknada za izgubljenu energiju, te bi stoga trebalo uzimati energetski bogate namirnice (ugljikohidrate) kako bi nadoknadili dnevnu potrebu tijekom planinarenja, koja iznosi od 4000 do 5500 cal. Za kraj želim istaknuti važnost nošenja dovoljnih količina hrane i vode u planinu. Moj savjet vam je da uvijek sa sobom nositi i 30% više od onih količina koje planirate potrošiti tijekom ture, jer vrag nikad ne spava.  Nakon ovog kratkog osvrta na predavanje o prehrani u planini, na red je došao i sat o zaštiti prirode. Kako se prvo predavanje odužilo, sljedeće je moralo stisnuti u pola sata. Pri tom su se polaznici škole upoznali s 8 hrvatskih nacionalnih parkova, parkovima prirode, zaštićenim rezervatima, spomenicima prirode, značajnim krajobrazima, park šumama i spomenicima parkovne arhitekture. Da ih sad ne nabrajam, sve koje zanimaju popisi naših nacionalnih parkova i parkova prirode mogu ih pronaći na sljedećem linku. Zatim je slijedilo upoznavanjem s dijelom naših zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta, s posebnim osvrtom na naše endemične vrste: velebitska degenija, biokovsko zvonce, dubrovačka zečina, hrvatska sibireja itd. I tim je okončana naša teoretska naobrazba tog utorka i sad je preostalo još samo s nestrpljenjem iščekivati nedjelju i izlet s našim najpoznatijim alpinistom i putopiscem Stipom Božićem u planinu njegovih, ali i mojih korijena – Šibenik. Prošlog puta me na Šibenik zbog poslovnih obveza nije mogla pratiti moja Zizi, ali mi je zato društvo pravio Plavi.  To je inače planina koju zasigurno malo tko poznaje, pa čak i u planinarskom svijetu. Razloge tomu ponajviše treba tražiti u tome što je u sjeni obližnje dalmatinske kraljice planina, Biokova. Ali i nedostatku planinarskih objekata u planini, te donedavnom nepostojanju uređenih planinarskih staza. Sve je to bilo razlogom da planinu predstavim u novom broju "Hrvatskog planinara", pa se nadam da će je po skorom dovršetku autoceste u njenom podnožju ubuduće pohoditi i mnogi na proputovanju prema jugu Dalmacije. I kladim se da nitko neće požaliti! Što se tiče opisa planine i pristupa vrhu Sv. Mihovil, neću posebno duljiti. Jednostavno ću vam na čitanje ponuditi taj skenirani članak. Inače, časopis "Hrvatski planinar" izlazi još od 1898. godine, te je po tome jedan od naših najstarijih časopisa općenito. U njemu su svoje radove objavljivali najugledniji prirodoslovci, ali i književne veličine poput Nazora, Šenoe i mnogi drugi. Tu na jednom mjestu, na 44 stranice, možete pronaći prekrasne putopise, te sve najzanimljivije informacije, kako o našim planinama, tako i o stranima. Izlazi jednom mjesečno, s godišnjom pretplatom od samo 140 kn. Pretplatu možete izvršiti putem e-maila kontaktom na hps@plsavez.hr i jamčim vam da nećete požaliti.     Sa Sukoišanske smo krenuli u za mene preranih 7 sati, ali se kasnije sve isplatilo. S obzirom da je ovaj vrh, kao i cijela planina, poprilično nepoznat velikom broju planinara, a uz to je naš vodič, nitko drugi nego naš najpoznatiji alpinist, Stipe Božić, za izlet je prijavljen veliki broj planinara. To je naravno zahtijevalo unajmljivanje 2 autobusa. U jedan smo se smjestili mi školarci, a u drugi svi ostali, te pravac na autocestu. Ta ista "Dalmatina" će uskoro doći i u samo podnožje Sv. Mihovila, ali smo se zasad morali zadovoljiti i vožnjom do Šestanovca, a dalje starom, uskom i zavojitom "Napoleonovom" cestom prema Vrgorcu. Kad sam s Turije ugledao piramidalnu stijenu Sv. Mihovila srca je iznenada počelo jače tuči. Iako sam rođeni Makaranin, ipak je podrijetlo mojih djedova i baka iz ovih krajeva, a jabuka nikad ne pada daleko od stabla. Sad bi Hugo nadodao: "Pogotovo ako je stablo jabukovo".  Iz Zavojana smo oko 10.30 h krenuli prema Podastinama, gdje nas je dočekala i naša legenda – Stipe Božić, te nas je nakon uvodne riječi u kojoj je predstavio Sv. Mihovil kao njemu najljepši vrh i upozorio nas da je ovo zasigurno najveća skupina ljudi koja je pohodila ovaj vrh, poveo starom stazom serpentinama prema grebenu. Bitno je pripomenuti da nas je sa Stipom dočekala i GSS ekipa s psom kojemu nisam uspio saznati ime, ali sam usprkos njegovoj prekratkoj dlaci gotovo siguran da pripada pasmini border collie-a – vjerojatno najboljih radnih pasa. Stipe je otpočetka uhvatio svoj ritam, što je za veliku većinu nas bila poput utrke Ferrarija i Fiće. Tek nekolicina nas je bar donekle uspijevala držati korak s njim, iako sam imao dojam da je to smišljeno učinio kako na vrh ne bi izašao sam i to s razmakom od sat vremena za drugim. Stipe se inače nedavno vratio iz daleka. U Namibiji i Americi je snimao nastavak serijala "Pustinje svijeta", pa smo doista imali sreće što nam se pridružio na ovom izletu. A vremenski uvjeti za izlet su bili gotovo idealni. Kolona se razmilila grebenom, svi držeći vlastiti tempo hodanja, te zastajkujući i uživajući u pogledima koji se pružaju kako prema sjeveru i hercegovačkim planinama, tako i prema jugu i Riliću i otocima u izmaglici.  Na vrh smo stigli za nešto malo manje od 2 h hoda, negdje oko 12.30 h, bar mi s čela kolone. Začelje nam se pridružilo za cca. sat vremena. Ono što je uslijedilo je nastavak uživanja u širokom pogledu s vrha, u punjenu baterija hranom i pićem, ali i pražnjenju onih drugih baterija, u foto-aparatima i kamerama. Te naposljetku u onome što je vjerujem većini bio vrhunac dana, mogućnost dobitka zajedničke fotografije sa Stipom Božićem. Kako smo navalili na njega, mislim da će do drugog puta razmisliti o naplatiti svake fotografije i time financijski pokriti svoju sljedeću ekspediciju. Na kraju je i Stipe slikao nas, točnije našu "milenijsku fotografiju" sa stotinjak planinara na Sv. Mihovilu. A na vrhu nema dovoljno mjesta za slobodno fotografiranje, pa će nas morat sastaviti u jednu panoramsku fotografiju.  Silazeći istim putem natrag u Zavojane, imao sam cijelim putem osjećaj da će se Stipe zaustaviti da nazove Bojića i obavijesti kako je našao novog snimatelja, te da mu slijedom događaja njegove usluge više nisu potrebne. Nije to ništa osobno. C´est la vie! Zar sam ja kriv što sam mlađi, snažniji, pun elana… Ma znate to uostalom i vi sami, pa nema potrebe da vam dalje nabrajam. Nekoliko puta sam ga i vidio s mobitelom u ruci, ali nisam baš razaznao riječi. U svakom slučaju, Bojiću crno ti se piše. Stipe zasigurno spada u skupinu ljudi koji ima petlje takve stvari reći u oči, a ne da se skriva iza slušalice. A doduše kad malo bolje razmislim, možda me Stipe samo čuva za neke bolje ekspedicije. Neka Bojić sad skapava po ovim pustinjama, moj red će doći za serijal "Atoli svijeta". Filmić sa Sv. Mihovila, 04. studenog 2007. U podnožje smo se sjurili za 1.30 h hoda, Stipe je otišao pozdraviti rodbinu, a nama je preostalo čekati dodatnih 1-1.30 h ostatak grupe na nekom od zavojanskih zidića. Alternativa se pojavili u vidu ponuđenog prijevoza do Kokorića, što se bez prevelikog razmišljanja jednoglasno prihvatilo. Tihanu se naravno obavezno obavijestilo, da ne uznemirujemo bespotrebno odgovorne. A u Kokorićima je Zvonimir Pervan, svjestan turističkih potencijala Vrgoračkog kraja, uredio i otvorio etno-selo. Isti je inače i vlasnik jedinog hotela u Vrgorcu. A u Kokorićima se na jednom mjestu može doživjeti donedavni način života stanovnika ovog kraja, ali i općenito cijele Dalmatinske Zagore. Jedna od brojnih teorija glasi da je baš u tim Kokorićima čuveni talijanski putopisac Alberto Fortis u 18. stoljeću od strane vojvode Prvana čuo za baladu "Hasanaginica", te je nakon toga proslavio diljem Europe. Domaćin, inače rod tog istog vojvode, je našu prethodnicu dočekao, vjerojatno kao i njegov predak Fortisa, sa suhim smokvama i travaricom. Ovo prvo je definitivno bilo po mom guštu, a ovo potonje baš i ne. Ipak sam iz pristojnosti gucnuo malo i spržio grlo. Sad nam je preostalo samo iščekivat ostatak grupe. A to se stvarno odužilo, pa su neki već počeli osjećati posljedice nestanka Sunca. Ti isti su morali preživjeti s dodatnom dozom rukava, a njih srećom nije nedostajalo. Filmić sa Sv. Mihovila, 07. rujna 2007. I onda kad smo već gotovo izgubili svaku nadu da će nam se bilo tko pridružiti, napokon ugledasmo dva autobusa gore visoko na cesti od Kozice prema Vrgorcu. Od tog trenutka sve je bilo lakše. Sad je već za tili čas stigao trenutak kad nam se ostatak družine pridružio za stolom i prionuo na glancanje tanjura. Prije toga naravno pozdravna riječ domaćina, pa potom i Stipe Božića. Mi vegetarijanci i polu-vegetarijanci, čitaj; nas četvoro, smo za ručak-večeru dobili manistru s pomama i sir, a ostatak ekipe…ma iskreno govoreći nisam ni siguran što je ono bilo. Vidio sam kupus, meso, pa vi zaključujte ili još bolje, pitajte Broda i Suncokretu. Nakon objeda smo obišli etno-selo i zavičajnu zbirku koje usprkos osvjetljenju i nisam baš najbolje vidio. Stoga mi nema druge, nego da drugog puta u Kokoriće navratim po danu. A u njima ionako nisam bio još od djetinstva. Sad se trebalo opet hitro vratiti natrag do Splita, jer nas doma čekaju brojna gladna usta. Jedan mališan je u međuvremenu već pronašao svoj novi dom, a vjerujem da će uskoro i preostala dva. Eto, zasad toliko od mene. Čujemo se sljedećeg tjedna s novim informacijama iz naše vesele planinarske škole. |
