Viševica (1428 m) i Zagradski vrh (1187 m) - Gorski kotar
Protekle blagdane i produženi vikend smo iskoristili za novi posjet Gorskom kotaru. U subotu ujutro sam Zizi dočekao u Vrbovskom, kamo je doputovala autobusom iz Zagreba, dok sam ja stigao naravno iz Splita. Noć prije polaska je iskrsnuo problem zbog kojeg je i sami put došao u pitanje, jer je na automobilu kojeg uobičajeno koristimo za sve duže ture pukla plinska cijev, tako da sam bio prinuđen na put krenuti našim drugim automobilom, onim pogonjenim snagom benzinskog motora. Prvi vrh kojeg smo obišli tog jutra je bio onako gotovo usput, pa ću se na njega osvrnuti u nekom od sljedećih postova, dok ću ovaj posvetiti našim glavnim ciljevima tog dana – Viševici i Zagradskom vrhu. Ishodišna točka za uspon na oba vrha je polje Ravno smješteno između ta dva vrha. U Ravno smo stigli tako što smo autocestu napustili u Fužinama i preko Liča oko 11 h stigli pred privatni pl. dom "Vagabund".  Planinarski dom "Vagabund" Odlučili smo se ne zadržavati, već odmah krenuti prema Viševici (1428 m) , jer nam je ovo područje usprkos karti koju smo ponijeli sa sobom, ipak potpuna nepoznanica. Istom cestom kojom smo došli pred "Vagabund" vratili smo se natrag 700 m do desnog odvojka na šumsku cestu na čijem početku je stajao putokaz prema Viševici. Prvi dio puta prati ovu cestu, a napušta je ispod jedne vikendice u izgradnji, gdje skreće ulijevo. Inače smo cijelim putem uočili veći broj naizgled novih kuća za odmor podignutih na livadama uz rub ceste. Nastavak staze od tog odvojka vodi kroz bukovu šumu gdje je primjetan utjecaj čovjeka na nju.  Staza kroz šumsku vlaku Sječom su brojne markacije završile na tlu, a dio vjerojatno i trajno nestao. Tako nam je najveći problem predstavljao novi izlazak na šumsku cestu, točnije na mjesto gdje ona završava, nakon 20 min. hoda kroz šumu. Tu je naime na jednoj bukvi lijevo vidljiva blijeda markacija, ali bez ikakvog putokaza, a nakon toga markacije potpuno nestaju. Stoga smo se nakon nekoliko minuta hoda opet vratili na mjesto izlaska na šumsku cestu i pokušali potražiti bilo kakav mogući znak daljnjeg smjera kretanja. Markacija sa strelicom je očito bila na mjestu bukve od koje je sad ostao samo panj, pa smo nakon kraćeg razmišljanja odlučili ipak nastaviti naprijed šumskom cestom i nakon 5 min. hoda stigli do putokazne ploče.  Izblijedjeli putokaz Na njoj nije preostalo ništa od natpisa vrha, ali smo bar bili sigurni gdje treba skrenuti desno. Na istom stupu je druga strelica bila usmjerena u smjeru iz kojeg smo došli, a na njoj je natpis "Pl. Dom". Staza na koju smo skrenuli je u biti šumska vlaka, koja postepeno postaje sve strmijom, a u gornjim dijelovima su padine potpuno obrasle divljim lukom čiji miris se probija i u začepljene nosove. Nakon toga dolazimo na prijevoj između Viševice (1428 m) s lijeve strane i Strineža (1381 m) s desne strane i tu se po prvi puta susrećemo s mjestimičnim ostacima snijega.  Uspomene na zimu Od onog zadnjeg odvojka na šumskoj cesti do ovog prijevoja nam je trebalo 40 min. hoda. Tu je na jednoj bukvi ucrtano križanje staza. Mi smo naravno krenuli lijevo prema Viševici kroz gustu bukovu šumu. Tu je u jednoj bukvi Zizi pronašla ličinku strizibube i meni digla svu kosu na glavi spomenom da će je ponijeti sa sobom u Split. Sva sreća da u autu nemam ukrasnih elemenata od mahagonija. Nakon što je ličinku s komadom kore smjestila u kutijicu, krenuli smo naprijed prema vrhu. Od križanja staza na prijevoju do vrha nam je trebalo 30 min. hoda. Staza je prvim dijelom vodila sjevernom padinom, a zatim je izašla na greben kojim smo i stigli do samog vrha.  Pogled s vrha Pogled s vrha doista oduzima dah, kao što su nas i upozorili prije polaska. Pogled seže na sve četiri strane svijeta, jer je vrh u biti kamena glavica obrasla travom. Pogled neću dodatno opisivati, jer vjerujem da će video-snimka s vrha to puno bolje učiniti od mene. Na vrhu se nalazi čak nekoliko metalnih kutija i tuljaca, a metalni žig smo pronašli zabetoniran u stijenu do kutija. Uskoro je za nama stigao i trojac, koji je inače iz Fužina, a i njima je kao i nama to bio prvi posjet Viševici. U pitanju su inače bili otac i njegova dva sina, a međusobno smo si potpomogli u zajedničkom fotografiranju. S vrha smo lako uočili i naš sljedeći vrh s druge strane polja. Nakon toga je uslijedio silazak istom stazom, te smo tako pred "Vagabund" stigli nešto malo poslije 15 h. Ispred njega je naime početak staze za uspon na našu sljedeću kontrolnu točku tog dana – Zagradski vrh (1187 m).  Zagradi Zagradski vrh je inače najviši vrh uzduž primorskog ruba Gorskog Kotara. Staza vodi desno od pl. doma i preko livade izlazi na makadamski put na kojem skrećemo desno. Tim putem nam je trebalo gotovo 20 min. hoda između mnogobrojnih kuća za odmor u zaseoku Zagradi, od kojih se mnoge svojim kičom ne bi posramile ni da su negdje na našoj obali, skrenuli smo na lijevi odvojak. Zagradi su inače nekadašnji ljetni pastirski stanovi Vinodolaca, po kojima je zasigurno i sam vrh dobio ime. Nakon daljnjih par minuta hoda napustili smo i zadnju kuću u selu, te za 15 min. hoda kroz šumu izašli pod sami vrh.  Zagradski vrh Pred nama se otvorio stožasti vrh s kamenom kapom. Donji dio je obrastao travnatom vegetacijom s pokojim stablom bora, dok je prema vrhu vegetacija sve oskudnija. Na mjestu izlaska iz šume je i raskrižje putova. Putokaz pričvršćen za jedan bor nam naznačuje da do vrha treba još pola sata hoda. Toliko nam je i trebalo, iako se ovaj uspon činio kao vječnost. Sunce je bilo prejako i s obzirom da je bilo negdje oko 16 h tuklo je direktno u oči. Sa svakim korakom bližim vrhu osjećao sam kako kopni moja snaga. Prečesto sam tražio predah u prekrasnim pogledima na susjedni vrh na kojem smo bili prije svega nekoliko sati. Kad smo se napokon dočepali vrha negdje oko 16.15 h mom oduševljenju nije bilo kraja.  Na vrhu Iako sam imao osjećaj da ću samo zaleći, vidici su vratili energiju u moje izmoreno tijelo i jednostavno nisam mogao skinuti pogled s okolnih vrhova i otoka u daljini. Toliko sam ostao očaran pogledom da sam se zaboravio slikati na vrhu. Zizi nije imala takav problem, jer njen Dnevnik strpljivo skuplja žigove, a ovo je jedan od onih vrhova na kojem žigokradice još nisu ostavile svoga traga. Izgleda da je taj moj propust više uznemirio moju Zizi, nego mene samog. Sad bar imam izliku da se sljedećeg puta kad posjetim Gorski kotar, opet uspenjem na ovaj fantastičan vidikovac. U nadi da će mi vrijeme s nekom priželjkivanom buricom biti još naklonjenije. Do "Vagabunda" smo se vratili u 17.15 h i nakon slasnog objeda uputili se prema Istri… |
