Debelo brdo (1044 m) - Mosor
Nakon veličanstvene pobjede naših vaterpolskih reprezentativaca i osvajanja titule svjetskih prvaka uputili smo se iz opravdanog razloga s popriličnim zakašnjenjem iz Splita i tako u Kučine, našu polaznu točku, stigli tek u podne. Kučine su malo mjesto smješteno u podnožju Mosora, 10 km udaljeno od Splita, koje je najpoznatije po tome što je najvjerojatnije rodno mjesto rimskog cara Dioklecijana. Automobil smo ostavili na malom parkiralištu do Društvenog doma i uputili se za markacijom cestom uzbrdo. Na jednom mjestu markacija sječe cestu i izlazi opet na nju malo prije mjesne crkve Sv. Luke. Staza od nje napušta asfalt i nastavlja lijevo uzbrdo tik uz samu crkvu. U tim trenucima su nas ispratila podnevna zvona, te opojni mirisi okolnih staja s kravama iza ograde i njihovih nagaznih mina uzduž cijele ove dionice.  Pod Koludarom Nakon napuštanja sela staza vodi uzbrdo preko terena koji je očito u ne tako davnoj prošlosti poharao požar, te ga sad prekrivaju samo brnistra i mladi borovi, do protupožarnog pita kojeg presijecamo dijagonalno udesno. Tu čak postoji ucrtana i strelica, ali je zbog grmlja teže uočljiva, pa je lako moguć previd. Nastavak staze vodi kroz identično okruženje sve do usjeka kroz stijene Koludara. Tu se nalazi omanja livada s jezercem, koje je prvenstveno ipak pojilište za brojnu stoku koja se uzgaja na ovom području. Tu je Zizi ugledala i prvu zmiju tog dana, ali sam bio prespor da dotrčim i determiniram vrstu. Uplašili smo jadnicu, pa se skrila pod obližnji kamen.  Koludar Staza nas je dalje vodila preko livadice do metalnih vrata koje očito koristi vlasnik stoke, kako mu ista ne bi odlutala. Prolaskom kroz vrata pred nama se po prvi puta otvorio pogled na naš cilj te nedjelje. Staza dalje malo gubi na visini, da bi se uskoro opet počela uspinjati sve do "nogometnog igrališta" na kojem su uloge Stama, Canavara i Terrya preuzela Šarka, Bijelka i Žućka tvoreći bunker pred svojim golom. Njihovu formaciju nije poremetio ni naš prodor po desnom krilu. Neposredno poviše igrališta je raskrižje staza. Naprijed vodi prema Lugarnici, dok lijevo ide prema Debelom brdu, prolazeći pri tom kroz šumarak u kojoj je smještena neupadljiva kamena kućica.  Kamena kućica na raskrižju staza Nakon kraćeg uspona izašli smo na kamene ploče poviše Kučinskih doca, te zaobišavši ruševine vjerojatno nekadašnjih staja, ušli smo u područje obraslo gustom makijom. Na toj dionici sam zaradio veći broj ogrebotina na potkoljenicama i iskidane hlače. Tu je staza postala dosta valovita, s nekoliko gubitaka na visini i ponovnim uspinjanjem, dok se napokon nismo dohvatili grebena koji nam je činio društvo ostatak uspona do vrha.  Probijanje kroz makiju U tim trenucima su se za nama otvarali pogledi na Split i Kaštelanski zaljev, a to usprkos sumaglici nismo mogli zanemariti, pa je jednoglasno odlučeno da je to pravo mjesto za prvu veću stanku. Uslijedilo je polusatno uživanje u pogledu, pa objed, pa fotografiranje i za kraj snimanje kamerom isplovljavanja katamarana iz splitske luke, a na kojem je bio Zizin brat.  Vražji uspon Nastavak uspona teško prohodnim grebenom i njegovim oštrim škrapama čiji tanki vršci su se lomili pod našim gojzericama učinili su ovu dionicu daleko najnapornijom tog dana. Obol tome su zasigurno dali i vrućina u zraku, kao i hrana u našim želucima. A uostalom ne zove se ovaj dio puta bez razloga "Vražjim usponom". Tako smo se vrha dočepali tek točno u 16.00 h. Doduše moram priznati da sam dijelom tome i sam kriv zbog svoje gotovo polusatne video-snimke koja je nastala za ovog uspona.  Napokon na vrhu Na vrhu je najuočljiviji drveni križ, a desetak metara sjeverno od njega je metalna kutija sa žigom pričvršćenim za nju, dok smo u kutiji pronašli upisnu teku i obavili svoju planinarsku dužnost. Dosta je bitno upisati u nju sat dolaska na određeni vrh, te smjer kretanja, zlu ne trebalo. Za silazak smo odabrali stazu kroz Žrnovničku dragu. Dakle, krenuli smo prvo u smjeru Lugarnice i nakon 15 min. prošli pored izvora vode "Živica", a nakon daljnjih 5 min. stigli na raskrižje staza. Mi smo se naravno uputili nizbrdo prema Žrnovnici. Na ovoj dionici je staza znatno pitomija, a Zizi je to iskoristila za skupljanje šparoga. Pokušao sam joj pomoći, ali i nemam baš neko oko za njih. Dok smo stigli do dna Žrnovničke drage skupila je već popriličan stručak te poslastice. Tu smo opet stigli do raskrižja staza i drvenih putokaza na njemu. Staza desno je vodila prema Žrnovnice, te smo nastavili njome uz sami rub visoravni.  Pod Debelim brdom Nakon par minuta hoda već smo stigli na sljedeće raskrižje. Staza lijevo se spuštala prema Žrnovnici, dok je naprijed vodila prema Kučinama. Na putokazu je pisalo da nam do njih treba još sat hoda. Uskoro smo mogli prisustvovati nagloj promjeni vremenskih prilika na Mosoru. Gotovo trenutno se zacrnilo nebo nad Debelim brdom, koje nam se uzdizalo s desne strane. Srećom smo predvidjeli tu mogućnost, pa smo u naprtnjačama ponijeli kabanice. Ja sam svoju izvadio u blizini onog "nogometnog igrališta", ali je ta početna kiša bila samo upozorenje da se što prije sklonimo iz vrleti Mosora. Tako smo skupili i zadnje atome snage i ubrzanim korakom napokon stigli u 19.30 h na početnu točku. Ovo je vrh kojeg smo doduše već bili ispenjali, ali uvijek iz smjera Klis Kose ili iz pravca Lugarnice. A kako je ove godine Mosorski grebbening promijenio startnu točku, te sad započinje iz Kučina, smatrao sam da treba ovu dionicu i na neki način krstiti. Tim više što bi opis ove staze mogao biti od pomoći mnogim sudionicima ove nadasve izazovne trekking utrke 28. travnja. PS. Neka vas ne zbuni datum na filmu, jer sam nešto prčkao po kameri i očito poremetio datum. Ipak je to bilo 1. travnja. Najozbiljnije! |
