Veliki Planik (1272m) - Ćićarija ; Vojak (1396m) i Knezgrad (612m) - Učka
Nakon brojnih premišljanja zbog vremenske prognoze koja je najvješćivala kišni Uskrs, ipak smo ovog vikenda napokon malo napustili Dalmaciju i njene planine i brda. Kako je zbog uskršnjih blagdana vikend postao produžen odlučili smo se malo otisnuti prema Istri. 10. područje HPO-a Istra se sastoji od 7 kontrolnih točaka, od čega su 4 na Ćićariji, a 3 na Učkoj. Prema Istri smo se uputili u subotu poslijepodne, a putem nam je društvo pravio Kurta, koji je s nama putovao do Rijeke. Naime, tu ga preuzima Lara i s njom kreće na Poklon, gdje su sredili noćenje u pansionu na tom prijevoju koji dijeli Učku od Ćićarije. Usput smo ga malo zezali, ali smo sigurni da nam ništa nije zamjerio, jer smo samo pokušavali razbiti opasnost od sna. Mi smo produžili prema Rabcu i željno išćekivanoj postelji. Umor nas je već ozbiljno zahvatio nakon 460 km vožnje. Zaspali smo kao bubice čim smo se dočepali sobe. Čak nisam imao snage ni za moje već obavezno razmišljanje o svemu što bi nas gore moglo dočekati po pitanju težine staze. Ujutro smo obavili shopping u Rabcu, napunili plin u Labinu i krenuli prema Ćićariji. Cesta nas je vodila prema Rijeci, a onda se u Vozilićima skrene prema tunelu Učka. Vrhovi Učke i Ćićarije se nisu ni vidjeli, jer su kompletno bili pokriveni oblacima. Shvatili smo da nam vrijeme očito neće biti naklonjeno, ali je ipak prevaljen predug put da bi sad odustali. Uskoro smo stigli u Lupoglav, a onda krenuli uzbrdo prema Lanišću. Nakon nekoliko kilometara vožnje smo naišli na putokaz prema Brgudcu i planinarskom domu na Koritima i nastavili ga pratiti sve do samog kraja sela, gdje ispred Spomen doma počinje staza prema Koritima. Tu smo ostavili automobil i započeli uspon po laganoj kišici i gustoj magli, koja je smanjivala vidljivost na svega 30-tak metara. Srećom staza nije bila osobito naporna, usprkos nužnom pojačanom oprezu zbog klizavog kamenja a kasnije i otpalog bukovog lišća, i nakon 45 minuta laganog hoda dolazimo pred planinarski dom, ali nastavljamo brzo dalje prema najvišem vrhu Ćićarije – Velikom Planiku. Vrijeme nije ni blizu idealnom za planinarenje, a ne bi bilo dobro da nas gore uhvati nevrijeme. Malo poviše doma ulazimo u bukovu šumu s pokojom smrekom, kroz koju manje-više cijelim putem vodi staza prema vrhu. Dijelovi staze su bili još uvijek pod snijegom, koji je na pojedinim mjestima bio dubok i do pola metra.  Nakon ukupno 2.30 sata hoda napokon dolazimo na vrh, na kojem se nalazi metalna kutija sa žigom i bilježnicom za upis dosadašnjih penjača. Malo prije nas je na vrhu bila četvoročlana ženska ekipa iz Zagreba. Od pogleda nije bilo ništa, jer se jedva vidjelo na svega nekoliko metara od nas. Nakon objeda po kiši, vratili smo se natrag do auta i zatim u Rabac. Sutradan je bilo osjetno ljepše vrijeme, a po planu smo imali posjet Učkoj i uspon na njen najviši vrh – Vojak. Na Poklonu smo pokupili Kurtu, jer Lara nije imala afiniteta za planinarenje. Uspon smo započeli ispred rampe, koja je priječila sve koji su imali na umu doći automobilom na vrh.  Nama je do vrha trebalo 1.30 sat ugodnog uspona kroz bukovu šumu, koja je pri vršnom dijelu mjestimično pokrivena snijegom. Staza inače na nekoliko mjesta presjeca cestu, ali nije bilo problema pronaći nastavak staze, jer je sve izvrsno markirano. Putem smo pod stručnim vođenjem moje Zizi saznali kako su nepravilni srpasti oblici debla bukve nastali pod utjecajem težine snijega. Na vrhu sam shvatio svu opravdanost nadležnih koji su stavili lokot na rampu. Do vrha bi se moglo automobilom, ali doista zbog nagomilanog snijega nigdje nema mjesta za ostaviti ga ili okrenuti.  Prvo što primjećujemo na vrhu je grozan stup odašiljača i još grozniji vojni radar u izgradnji. Strašno nagrđenje vrha! Ali svega desetak 50-tak metara dalje nailazimo na prekrasan vidikovac u obliku kule. Šteta što su nam niski oblaci značajno smanjili zasigurno neporecivu ljepotu pogleda s vrha. Navodno se za lijepa dana vidi čak i Venecija. Na ovom usponu me iznenadio ogroman broj planinara na koje smo naišli. Zato savjet svima koji se odluče krenuti gore da se najprije olakšaju, jer gore jednostavno nema mogućnosti za pustiti vodu. Mislim da na svim dosadašnjim usponima zajedno nismo vidjeli toliko planinara, koliko u ponedjeljak za vrijeme uspona na Vojak.  Prije povratka za Split smo odlučili posjetiti još jedan vrh: Knezgrad poviše Lovrana. Uspon počinje 500 metara po izlasku iz sela Tuliševica, na cesti između Lovrana i Lovranske drage. Od tog mjesta do vrha ima 40 minuta hoda kroz šumu crnog bora, ali je prvi dio staze išao strmo uzbrdo, što nam ni u kom slučaju nije odgovaralo nakon dva dana planinarenja. Ipak smo se dočepali vrha, a njemu nas je čekalo najugodnije iznenađenje dosad – ljuljačku. Zizi je bila presretna, pa je na njoj provela vrijeme prije povratka.  Na vrhu je uređeno malo odmorište sa stolom i klupom, a u njegovoj blizini se nalazi i metalni stupić sa žigom. Moja planinarska knjižica će još uvijek ostati nevinom. Draže su fotografije s vrha. Inače, na početku staze smo naišli na malo jezerce, a u njenoj mutnoj vodi smo ugledali jednu ribu. Slabo poznajemo slatkovodne ribe, pa nismo bili u mogućnosti determinirati vrstu. S Knezgradom je završio planinarski dio našeg izleta u Istru. Ono što je uslijedilo je povratak za Split, ali to više nije tema ovog bloga. Sve u svemu, zadovoljni smo učinjenim. Učka i Ćićarija su prekrasne planine, a to ni magla, ni oblaci nisu uspjeli sakriti. Još su nam tu ostale 4 kontrolne točke, pa ćemo srećom opet natrag. |
