Sv. Rok (1062 m/nv) - Matokit
|
U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine. Mislim da je ovim stihovima neponovljivog Tina najbolje započeti opis našeg nedjeljnog izleta u Tinov rodni grad i na planinu pod čijim jugoistočnim obroncima se smjestio – Matokitu. Ta planina je poprilično nepoznata čak i većini planinara. Najviši vrh Sv. Rok, koji je ujedno bio i naš jučerašnji cilj, je tek prošle godine uveden u Hrvatsku planinarsku obilaznicu. Ali ni to nije prošlo bez polemike među planinarskom populacijom. Shvaćam da je većina planinara ipak iz sjevernijih krajeva Hrvatske, te im je stoga ova planina dosta nepristupačna, ali ipak moraju imati na umu da i u ovim krajevima ljudi planinare. Uostalom, nije li i najpoznatiji hrvatski alpinist Stipe Božić baš iz ovih krajeva. Ali dosta je bilo o tim polemikama.  Najbitnije je da je Matokit napokon dobio zasluženu kontrolnu točku, pa smo sad u mogućnosti opisati i uspon na nju. Moram napomenuti da su ovu stazu, kao i onu na Drveničke stine, uredili i markirali članovi PD Šumar. Na usponu nam je društvo pravio prijatelj Željko, kojeg smo putem pokupili u Makarskoj. Doduše, malo nas je šokirao odlukom da u planinu ne ponese ni kap vode, ali smo ga ipak brzo razuvjerili u toj ideji, pa se dragocjenom tekućinom opskrbio u Vrgorcu. Staza počinje u središtu Vrgorca i onda se ide ulicom Put Gradine, ali ne do same tvrđave.  Na jednom od raskrižja smo uočili markaciju koja nas je upućivala sjevernije sve do jednog domaćinstva etno-turizma, neposredno ispod gradske vodospreme. Tu smo ostavili automobil i dobili informaciju s prečicama od jednog mještanina. Nama su nažalost te informacije više odmogle, jer smo na jednoj od kratica promašili stazu i završili u gustoj makiji. Odlučeno je da idemo pravo prema grebenu, kako bi odozgo lakše stvorili sliku o daljnjem napredovanju prema vrhu. Prolaskom kroz šumu crnog bora, izbili smo na visoravan i tek tad uočili stazu koje se prema nama vijugala iz smjera sjevera. Izašli smo na nju i nakon pet minuta hoda došli do uskopanog malog polja s vrtačama usred visoravni.  Doista je prekrasno vidjeti koliko je volje uloženo u održavanje tih malih vrtača od strane mještanina kojeg smo zatekli baš u okopavanju. Tu smo također zatekli još jednog mještanina koji nas je stizao užurbanim korakom, a od kojeg smo saznali da on tako svakog vikenda prošeta po ovim nižim dijelovima Matokita. U tim trenucima sam shvatio da život u Zagori ipak nije zamro. Vjerojatno tome obol daje snažan razvoj agroturizma u ovom kraju, gdje turist može izbliza vidjeti kako se obavlja mužnja, vršidba pšenice, pravljenje sira i još puno toga vezanog uz život na dalmatinskom selu.  Put smo nastavili snažno naprijed, jer se pred nama nalazila strma padina do prvog od vrhova Matokita. Tek treći u nizu je Sv. Rok. Ta prva strmina nam je oduzela dosta snage, pa smo na vrhu napravili manju pauzu za objed. Razlog u umoru leži sigurno i u činjenici da nas je od izlaska iz šume crnog bora konstantno tuklo snažno sunce. Ali nakon napunjenih akumulatora s još većim elanom smo krenuli prema Sv. Roku, kojeg smo se i dokopali nakon nešto više od tri sata hoda. Eto se još jednom potvrdila uzrečno-posljedična veza između nabavke digitalca i produženja vremena penjanja. Naime, svugdje je pisalo da do vrha ima cca. 2.30 sati hoda. Ali ne kaže se sigurno bez razloga u mom kraju: «Odnija vrag i prišu». Bar sad imamo pregršt fotografija s uspona i pogleda na polja Rastok, Bunina i Jezero, kojima je okružen Vrgorac, te na Biokovo, Rilić, a pogled je dosezao i do mora...na Pelješac, Korčulu. A najvrijednije su one slike koje ćemo vjerojatno zauvijek nositi u sebi.  Na vrhu smo zatekli natpis na stijeni s imenom vrha i nadmorskom visinom i metalni žig u istoj stijeni. Inače markacija je u silasku bila puno vidljivija, jer je staza očito nedavno markirana iz pravca Ravče, pa preko Sv. Roka u Vrgorac. Za razliku od smjera iz pravca Vrgorca, koja je mjestimice gotovo nevidljiva, koliko je izblijedila na kiši i suncu. Silazak do Vrgorac je trajao 2 sata.  |
