Milena, Mladen i Belinda

Kad crkvena zvona zvone u šest sati i šesnaest minuta. Yeah!
Ne znam jel mi se to rugaju zbog prijasnjeg teksta, ali lijepo od njih.
Usput, danas sam dreknuo prema nebu "nek mi bog pomogne, kad vec hormoni nece", i zaista mi bog pomogao. Tesko da cu postati religiozan, ali sve vise sam uvjeren da postoji netko gore koji se zajebava na moj racun, ali da je sve u svemu oke momak.

Svaki put kad popijem dvije žuje (strong), mene uhvati neka jaka struja svijesti. Nek uđe u zapisnik da je Žuja odvratno i štetno pivo, ali da može da inspirira. Može da inspirira mladiće.
Današnji tok misli posvećujem Isusu. Razlog je prilično jednostavan, dok sam još bio sasma trijezan čuo sam neki vic o Isusu pa mi je ostao u glavi. Sjetio sam se i još jednog vica - bila posljednja večer, donio Matej hranu, Luka cugu, Petar travu, a Juda pozvao murju. Nevažno.
Uglavnom, razmišljao sam o Isusu i zaključio da je tip kojeg je sudbina najviše na svijetu zajebala. Znate onu priču kako djeca pod pritiskom roditelja moraju raditi njihov posao? Tipa, xy je vlasnik tvornice, a od njegova sina se očekuje da naslijedi posao. Isusa isto nitko ništa nije pitao. Isus se rodio ko Božji sin i Bog je rekao - ha čuj, kad si mi već sin, a fino ćeš učiniti što priliči Bogu. Jel Isusa itko pitao hoće li se rađe napušavati i raditi kao stolar ili limar? Je kurac. Nego ima da naslijediš od Boga zanat. A ovi što naslijede zanat bar dobiju neke pare, a Isus samo križinu.
Čuda? Ove fore s oživljavanjem ljudi i tjeranjem slijepih da progledaju ne pušim. To je cirkus, majke mi. Haleluja! Valjda ni Isusu nije bilo jasno kako je čiča koji je reko da je slijep odjednom progledao, a on oca mu nije ništa napravio. Njega su nasanjkali. Meni sad prišla neka ženska i tražila 2 kune. Za cugu, iskrena bila. Ja joj dao 5, jer nisam mogao naći Slavuja u džepu. Ta bar nije muljala da je slijepa. To cijenim. A ovi od Isusa nisu žicali pare, a vukli ga za nos. To je bezobrazno.
Učenici? Je, učenici su kimali glavom i govorili kak su Isusova učenja super. Mislim, pogle realno - šta tu trebaš učiti? Budi dobar i to je to. Ovi učenici su bili samo fejkeri i ALTRONATIVCI ((c) by Eugen Vidric) koji su mislili da je strašno kul i buntovnički furati se na Isusova učenja. A prije su bili neki ribari, pa im je bilo svejedno. Rađe su dolazili do Isusa, jeli taj madafakin beskvasni kruh i kimali glavom. "budite dobri". Kimaju glavom.
Nitko se nije jebao s Isusom. Onaj Dan Brown, kak mu je ime već, je kao pisao da je ženio Mariju Magdalenu i imao 5 djece. Je kurac. Sama činjenica da je stalno provodio vrijeme s jednom sasvim solidnom ženskom ne znači ništa. Isusu mora da se nije dizao, kad smo kod toga. Ajde ti šetaj s Marijom Magdalenom s mišlju da će te za dan - dva netko pribiti na križ. Jebeš sise, jebeš noge Marije Magdalene, ali u tom trenutku jednostavno ti se ne diže. A Marija Magdalena? Pa ona je mislila da je bolje 12 kuraca učenika nego Isusov kurac od 12 cm. Jebi ga, žene su praktična bića ponekad.

Dakle, da sumiramo, Isus je bio tip kojeg je sam bog prisiljavao da se bavi nečim čim se stvarno nitko normalan ne bi bavio, bio je tip koji se družio s 12 idiota i koji je znao žensku koju bi u nekom sretnijem vremenu u sretnijim okolnostima sretno jebao i bio sretan. Ali ne, pribili su ga na križ. Birokratska greška, kladim se.


U 2 ujutro me uhvatila struja misli o Isusu. Danas u 11 ujutro će mi neki ljudi dolaziti i govoriti da su totalitarne stranke dio demokracije, odnosno da nisu. Ja ću biti protiv svih njih. Mislim, boli mene kurac da li jesu ili nisu dio demokracije, ali što on meni ima srati. Nobody fucks with Jesus.

Bio sam jedinac sve dok nisam navršio 20 godina, a onda je iz moje majke izašla Ljiljana i očajnički zaplakala. Pitao me moj frend Simo što je trebalo mojim starcima toliko dugo za drugo dijete. Da li su apstinirali od seksa svo to vrijeme? Ili su se prašili, ali s kondomom? A da li im je sad kondom pukao ili su namjerno spavali bez njega? Ja sam mu rekao da ne znam jer čovjek ne razmišlja o seksualnim navikama svojih roditelja. On se na to stresao jer je zamislio svoje starce u krevetu, ali to je već druga priča.
Tad kad se rodila Ljiljana, izlazio sam često vani i vraćao se drugi dan ujutro, mamuran i prljav. Roditelji se nisu bunili. U nekim obiteljima te starci počnu smatrati odraslim kad postaneš punoljetan. Kod mene ne. Mene su prihvatili kao zrelu osobu tek kad se rodila Ljiljana, i to zato što više nisu imali vremena tretirati me kao dijete. Kao u nekom japanskom hororcu - navučeš neko strašno prokletstvo kojeg se možeš riješiti samo ako ga svališ na nekog drugog.
Nisam se previše interesirao za Ljiljanu. Svako malo bih opazio da je slatko dijete i da lijepo raste, ali to je bilo sve. Nismo si bili nešto bliski. Mislim da me nije baš ni voljela. Skakala je i veselo se kinjila kad je bila s mamom, ili sa starim ili s ostalom djecom, kao i svako hiperaktivno dijete. Kad je bila pak sa mnom, uvijek smo šutili, a ona je mirno sjedila i nije me gledala. Kao da se durila na mene. A što sam mogao? Ubrzo sam završio faks i odselio se iz kuće. Nismo imali ništa više zajedničko. Rasla je i prolazila uobičajene djetinjaste faze, a ja sam ostajao manje – više isti. Mijenjao sam djevojke, jednu luđu od druge, i dobivao sijede, ali ništa više.
Kroz sve te godine mijenjao sam i ljude s kojima se družim, ostao sam dobar tek s nekoliko njih iz djetinjstva. Moj frend Simo, naprimjer, s njim sam bio dobar i kad sam imao dvadeset i kad sam imao 36! A kad sam imao 36, tad je on postao dobar i s mojom sestrom. Jako dobar. Kad smo bili na pivi, poslije razgovora o nogometu i politici ubacio je u razgovor činjenicu da hoda s mojom sestrom. Odalamio sam ga. Pao je na pod.
- Da je to neka druga zgodna klinka, rekao bi mi – bravo, majstore! – zavapio je s poda.
- Drži se dalje od moje sestre! – rekao sam mu.

Na obiteljskom ručku je bilo kao uvijek. Roditelji su cijelo vrijeme tiho mrmoljili jer se ne ženim. Malo su glasnije pak prigovarali Ljiljani jer ima slabe ocjene iz matematike. Ona je mirno to podnosila i jela bijelo meso od piletine. Njena desna, nježna ruka držala je vilicu. Kao što je koji dan prije držala i Siminu kitu. Otvarala je usta da stavi meso u njih, kao što ih je otvarala Siminoj kiti. Simina kita svugdje je po njoj ostavila trag, kao sumanuti slikar što se sto puta ispotpisivao po slici da ne bi netko slučajno pomislio da nije njegova.
- Ljiljana, nije u redu da hodaš sa Simom. On je prestar za tebe – ozbiljno sam rekao. Svi su ušutjeli. Roditelji su odjednom počeli kričati - pa jesi normalna! Pa toliko godina je stariji od tebe! Pa mogao bi ti biti otac! Pa zabranjuju da se viđa s njom! Pa, pa, pa... Ljiljana je smrknula svoje plave oči. Ona stara situacija - šuti ona, šutim ja. Ovaj puta, za promjenu, je gledala ravno u mene. Nešto tako lijepo kao njen hladni bijes u očima još nisam vidio.
- Iskompleksirani pederu! – viknula je i pustila me da se strovalim na leđa od ljepote. Ona je otrčala u svoju sobu, a roditelji su tražili od nje da mi se ispriča. Nema šanse, kakva isprika. Tad se tek stvarno nadurila na mene - nije dvije godine sa mnom pričala. Onda je ušla u fazu kad je počela izlaziti gdje i ja, svako malo bi naletili jedno na drugo. Prekinula je višegodišnju šutnju kad mi je došla do šanka i rekla da šta radim tu, da sam ostarjeli hipi i da se izvolim ponašati u skladu s godinama. Od onda smo u oke odnosima.
Simo se ženio ubrzo nakon toga. Ne sa mojom sestrom već sa nekom starijom ženom kojoj je napravio dijete. Dobru si je partiju našao. Kad sam mu zaprijetio da ću mu poševiti kćer, on se samo nasmijao. Nakon par mjeseci je dobio sina. Jebeš mu mater, oduvijek je imao više sreće nego pameti, taj moj frend Simo!

Ovo je vec treci jebeni post o citanju, dosadio sam si s real lifeom i egocentrizmom. Evo, za sve koji nisu bili:

Citanje
Inace, to citanje vode Roman Simic i Simo Mraovic. To su 2 pisca. Popularna, cak. Roman je meni jako fora tip, Simo manje.
Citali smo neka teta koja cita poeziju (apsolvent kroatistike), Simiceva sestra, neka faca Micanovic (prof. na kroatistici i prevoden lik) te ja.
Pocet cu s tim da sam 2 sata prije citanja dosao na mjesto zlocina. Naime, meni doma ne radi printer pa sam isao zicati sluzbene face da mi to isprintaju. Dolazim teti knjiznicarki...
- Dobar dan! Ja imam citanje ovdje, a printer mi ne radi doma pa bih li ja to mogao ovdje isprintati?
Zena me gleda kao apsolutnog manijaka, balavca i skitnicu koji ju zajebava. Odrjesito odmahuje glavom - NE! Ja ju gledam kao totalnu glupacu i azdaju. Jer imam to misljenje o njoj.
- Oprostite, ja imam citanje ZA VAS u ovom prostoru. Bilo bi lijepo kad bih mogao citati, a ne mogu bez da mi netko to isprinta.
Ona gleda, otpuhuje nesto, kaze preko kurca:
- A kad je to citanje?
I pusta me da isprintam. Nisam im platio naknadu za papir i pol, te tintu što sam potrosio za vrijeme citanja. Onda odlazim u kino na Jarmuscha. To mi je fino leglo prije citanja.

Knjiznica je jako fancy prostor. Dolaze fancy ljudi, ljubitelji umjetnosti i ozbiljna gospoda. Moje prijatelje je sram uci unutra s pivom. Natjeram ih da udu proderavsi se "ma udite, unutra toce besplatni alkohol, sta ne bi mogli i vi piti?".
Simo mi prilazi i pocinje mi davati instrukcije za citanje. Simo mi se UNOSI u facu. Ne onako "ar ju toking tu mi" bahato nego kao osoba koja, kad vodi razgovor s nekim drugim, se unosi drugoj u facu. To mrzim. To prezirem. Imam osobni prostor kojeg ne dajem bilo kome. Osjecam Simin dah iz usta. Ne smrdi, ali ne zelim ga ni osjecati.
Govori mi kako trebam artikulirati rijeci i kako, ako opazim da je publici dosadno, da rezem pricu. Moj ego se nakostrjesuje kao dikobraz.
- Simo, ja sam stari rutiner - upadam mu u instrukcije. On slijeze ramenima, ne zna s kim ima posla.

Pocinje citanje. Ja prvi citam, zbog cega mi se ljudi koji kasne zale. Ispricavam se njima jos jednom. Roman me nesto ispituje tko su mi uzori, ja se u datom trenutku sjetim samo Bukowskog i Henryja Millera. Pitaju me kako to da nemam hrvatskih uzora. Ja kazem da je hrv knjizevnost njonjava. Ljuti Roman i Simo izvode zakljucak da ja tu dolazim da spasim hrv knjizevnost. Bahatosti mi nije falilo, ocito.
Simo mi kaze "ja kad sam prvi put izdao zbirku pjesama, bio sam nevin. Side, jesi li ti nevin?". Ja kazem - otkrij.
Pocinjem citati.

Citam te svoje price. Nekad se ljudi cak i nasmiju. Pogledam tu i tamo prijatelje. Imaju onaj "nisi nam džabe frend, Side!" pogled, sto znaci da je sve u redu. Zavrsavam. Ljudi pljescu. Ajd super.

Drugi ljudi koji su citali su bili isto dobri, ali su monotono citali. Steta, zabavne im price.

I da, poslije mi dolazi neki čiča od 70 godina i pita me da gdje se mogu te moje price nabaviti. Ja mu dajem ove svoje isprintane priče na sto se on veseli kao malo dijete.
- Ja cu to fotokopirati i siriti okolo, da ljudi malo citaju pravu literaturu!
Dao sam mu i autogram. Moj ego para nebo.

Poslije sam odveo frendove u Melin i castio ih. Ne sjecam se najbolje nekih stvari od tamo, nekih se sjecam ali se sramim tako da tu zavrsavam pricu. Eto, bio sam bahat, umisljen i dobar. Zaradio sam svoje novce.

Samo da se ispricam ljudima koji su stvarno dosli na citanje, a promasili ceo fudbal. Ja sam imao citanje u knjiznici Bogdana Ogrizovica. To je odmah pokraj kic - a. Meni, kretenu koji sve generalizira i pojednostavljuje, sve je to kic. Tako da su ljudi dosli u kic, a od tamo su ih otpravili u Mamu (materinu) gdje, jasno, citanje nije bilo.
Ispricavam se sto sam kreten tu i tamo. Inace, citanje bilo dobro.

Mića je jedan od onih tipova kojima se svi smijemo jer nisu normalni. Mića uvijek nosi majicu ac / dc –a i crni kaput, a iz usta mu vazda smrdi po alkoholu. Ja sam jedna od rijetkih žena koja to tolerira. Ja sam šankerica pa sam navikla na to.
Miću nikad nitko nije vidio da pije. Dođe svakog dana u Birtiju u 20 sati i 5 minuta, kaže «izvinite što kasnim» i sjedne.
- Hoćete nekaj popiti? – pitam, na što on odmahuje rukom i teško uzdiše.
- Hvala, ne pijem – kaže, i zapilji se u neku točku u daljini. Razmišlja. Nakon nekoliko minuta palcem i kažiprstom značajno protrlja bradu i promrmlja: «hmmm...».
Robi, stara mušterija sa šanka koji već zna Miću, diže se i udari ga po ramenu s kojeg se diže oblak prašine.
- Rakija za prijatelja! – vikne, na što se Mićino lice ozari.
- Hvala, prijatelju, hvala... – zahvaljuje mu Mića, samo što ga ne izljubi. Točim rakiju, a Mića ju uzima, odlazi na zahod i vraća se za par minuta s praznom čašom. Tako on uvijek. Netko je rekao da bi ga trebalo pratiti i vidjeti kroz ključanicu što radi s tom rakijom, ali nitko nikad nije stvarno otišao. Svi zaboravljamo na to kad se Mića vrati i razveže jezik. Svi se naslone na šank, koncentriraju najbolje što mogu i slušaju.
Svakog dana Mića priča jednu te istu priču. Bio je mlad, bio je rok pjevač, imao je bend. Upravo su potpisali ugovor s Jugotonom i imali su koncerte po državi. Tad se dogodilo zlo - spanđao se s jednom djevojkom, s Andreom.
- Nisam se zaljubio u nju – napomene Mića – nego sam ju samo smuvao, jer se stalno petljala po koncertima.
I tako, priča on kako je smuvao Andreu, a sljedećeg momenta mu ona zarobila dušu. Njena kosa mu bila ljepša nego prije, nakon nekoliko dana mu nedostajao njen kričavi, iritantni smijeh. Gotovo, Mića potpuno poludio za njom. I onda kad ga je jednom zarobila, tad ga je odbacila. Pobjegla u Ameriku, s basistom njegovog benda.
- Bio je dijete kad smo ga u bend primili, nije znao dvije rečenice složiti – tuži se Mića.
Tad kad ga je ostavila, Mića se propio. I do tad je znao popiti, a tek sad... kaže Mića, ako nije bar litru rakije popio svakog dana, kao da se ni probudio nije. Nije dolazio na probe, bend propao, Jugoton raskinuo ugovor, ode karijera. Sve otišlo kvragu, a Mići ostao samo alkohol.
- Ali sad više ne piješ? – upita netko sa strane.
- Ne – odmahuje Mića glavom – Shvatio sam da ne valja to. Ne.
- Rakija za prijatelja! – viče netko iz gomile. Točim rakiju, a Mića ju uzima i, smješeći se kao malo dijete, odlazi u zahod. Vraća se za koju minutu i nastavlja pričati. Priča o Andrei. Kako je obljubio tisuću žena, ali nijedna kao ona. Nakon još 3 – 4 odlaska na zahod s rakijom, Mića već počinje pjevati. Te pjesme teško da su povezane s rokom, glas mu je više nalik kakvoj kafanskoj pjevačici. Andreo, Andreo, kad bih te sad sreoooo...
Kad svi odu iz Birtije, Mića legne na 3 stolice i zahrče. Puštam ga da spava tu. Mića je jedini pijanac kojeg puštam da prespava u Birtiji. Što mogu kad mi je drag.

Jednog dana Mića nije došao. Bilo već osam sati i deset minuta, a njega nema. Ljudi se počeli komešati, a Miće nema. Nije ga bilo ni drugi dan, ni dan iza toga. Svi se pitali gdje je on, ali što ćeš, život ide dalje, treba nastaviti piti dok je piće još na šanku. U Birtiji i dalje bilo kao uvijek, samo bih ja uvijek u osam sati i pet minuta pogledala prema vratima.
Nakon mjesec dana, točno u osam sati navečer, pojavi se Mića. Nastala tišina u Birtiji, svi gledaju prema njemu.
- Mića! Vratio se! – šapuću ljudi. Mića se šeće do stolca dok ga svi gledaju. Imao je istu majicu, isti kaput, sve izgleda isto kao prije, ali odmah sam vidjela da je nešto drukčije – odjeća mu je bila ispeglana. Sjeo je za šank i okrenuo se prema meni. Zapahnuo me zadah peperminta.
- Jednu mineralnu, molim.
Šok i nevjerica. Uzimam bočicu mineralne vode, ruka mi se trese dok točim. Ljudi sumnjičavo gledaju u njega, nije im jasno. Mića uzima mineralnu i kreće put zahoda.
- Sad je dosta! Sad ćemo mi vidjeti šta se tu događa! – vikne mali Nikica, žgoljavi starčić što pije samo viski. Zaleti se Nikica do zahoda i uđe za Mićom. Nakon par minuta, evo ga nazad.
- Što je bilo? Što on radi s tom čašom? – pitaju ljudi.
- Ha ništa – sliježe Nikica ramenima – Popije.
- Kako popije?
- Uđe u wc, sjedne na školjku, popije i onda gleda u prazno.
Nastala tišina, pogledavaju se ljudi, ne znaju bi li se smijali ili plakali. Evo i Miće natrag.
- Pa dobro, Mića, šta je to? – pita Robi – Šta ne piješ više?
- Ne pijem – odmahuje Mića glavom – Ne otkako sam upoznao Lizu.
Muk u Birtiji.
- Kad sam upoznao Lizu, vidio sam da treba dati životu još jednu priliku. Možda nije sve tako loše. Mislim da ju volim – kaže Mića, i osmjehne se. Ljudi zabezeknuti šute, kad progovori netko:
- Pa dobro, Mića, nije u redu. Pa ne možeš malo voljeti jednu, malo drugu. Tvoja prava ljubav je Andrea, zar si na nju zaboravio?
- Da – nadoveže se netko drugi – A i kakva je to žena što se zove Liza? Ne možeš takvoj ženi pjevat ljubavne pjesme. Što se to rimuje sa «Liza»?

Smješka se Mića, svi se nekako kiselo smiju i čekaju da Mića shvati da je ta Liza obična dronfulja i da se opet sjeti Andree i rok benda, kao u dobre stare dane, ali džabe. Mića je nešto brzo ispričao o tome kako mu se Andrea javila iz Amerike i da joj je dobro, priča isto da će ženiti tu Lizu, da se skrasio i da će potražiti posao. U jednom momentu okreće se prema meni i kaže:
- Samo bih ti volio zahvaliti što si mi pomagala kad mi je bilo teško. I svi vi, svi ste mi bili potpora i bez vas ne znam gdje bih sad bio.
Ljudi gledaju u pod, čestitaju Mići, ali vidiš da je svima neugodnjak. Još kad je Mića započeo razgovor o dionicama, ljudi su počeli izlaziti iz Birtije. Mića nakon pola sata reče:
- Moram ići, dragi ljudi. Idem doma. Vidimo se sutra.

Mića je nastavio dolaziti u Birtiju, ali ništa više nije bilo isto. Nije više pričao svoju staru priču. Nitko mu više nije plaćao piće. Kad je Mića prestao piti, naša Birtija je postala jedan obični kafić.

No, pocela je skolska godina, a ja ocito ne mogu napisati nista posteno bez da me sa strane pritisce 15 ubitacno dosadnih skolskih predmeta.
Dizajn sam vratio na onaj prastari vikendov.
Probat cu svaki tjedan napisat nesto.
Ako ne uspijem, a onda cu puknuti staru pricu, nitko nece ni skuziti :)
Pa ono, to je to
Sudden Sid

EDITION:
Svi koji zele vidjeti moju punoljetnu malenkost kako cita svoje velebne price i platiti mi cugu, nek dodu u kic u petak u 19:15.