Dnevnik obitelji Vidovic

nedjelja, 13.04.2008.

Dachau

Znam da ste kod nas navikli na vedre i vesele postove, ali eto, ovaj će biti iznimka.

Za vrijeme našeg godišnjeg odmora posjetili smo Dachau, prvi nacistički koncentracioni logor u koje su bili slani Romi, intelektualci, homoseksualci, a kasnije i Židovi. Danas je spomen područje na mračnu njemačku prošlost.
O njemu sam znala jedino po pričama tete Alemke. Ne, nije ona u njemu bila, nego sada živi u njegovoj neposrednoj blizini, doslovce 5 minuta pješice.
Gledajući ratne filmove i čitajući Anu Frank mislila sam da sam si uspjela "dočarati" kako je to tamo izgledalo, ali kada ti hodaš po kamenju po kojem su i ti nesretnici hodali, kada prolaziš kroz prostorije u kojima su oni bili, ulovi te neka jeza, i više ništa nije isto. Iako je prošlo više od mjesec dana od našeg posjeta, i sad kada gledam ove slike, još uvijek sam zdrmana i pod dojmom.

Ulaz

"Rad oslobađa" - poznati slogan s ulaza u logore prvobitno je bio postavljen ovdje

Gdje god pogledate, možete vidjeti bijele karanfile koje ostavljaju posjetitelji.

Jedna od mnogobrojnih stražarnica i ograda koja je u to vrijeme bila pod naponom

Tamo u daljini mogu se vidjeti barake u kojima su boravili logoraši. Sve ovo ispred njih su temelji ostalih baraka.

Unutrašnjost baraka ostala je autohtona...
WCi, umivaonici, spavaonica

Škale kreveta na kat

Na ulazu u krematorij...

Sjetite se da smo ovdje umrli

Zgrada krematorija, "tuševi" i ...

Uniforma

Iživljavanje...

Neke od stvari koje su pripadale logorašima

Da se ne zaboravi preko 30.000 ostavljenih života...

Svaki trokut prikazao je drugog logoraša, crveni - politički, rozi - homoseksualci... a ako su pri tom bili i Židovi, dobili su još i žuti trokut.

Neka primijer onih koji su ovdje nastradali između 1933-1945 zato što su se oduprijeli nacizmu, pomogne ujediniti živuće u obrani mira i slobode i poštovanja prema njihovim supatnicima.