ponedjeljak, 26.02.2007.

1,2,3...SAD!

Nakon raznih maškaranih, foto i ostalih family postova evo jedan vrlo aktualan, da ne kažem trendy. Pišem ga osobno JA, začetnik ovog bloga, ili kako u lijevoj koloni stoji: pater familias. Ispravka toj koloni je samo broj mojih kila koji je dosegao prekrasnih 102. Broj kojeg se ne bi posramili ni puno veći frajeri od mene Broj koji mene već neko duže vrijeme mori. Zbog tog broja sam još prije mjesec-dva odlučio krenuti na dijetu svih Hrvata: UN dijetu. Ponajviše zbog dva-tri putovanja na kojima teško mogu biti discipliniran i pratiti neki režim prehrane početak ove dijete sam odgađao do danas. I kako jedna izreka kaže: "Dijetu započinjem uvijek na isti dan - sutra!" tako sam i ja neko vrijeme odolijevao tom pozivu. Pogled na vagu neki dan je ipak bio malo previše i... evo me tu. Kažu da je prvi korak ka boljitku ustati i otvoreno priznati: "Hi! My name is Marko and I'm overweight". Da ne bi bilo neke zabune, znao sam ja to i prije 3-4 godine ali nekako sam to podnosio, dok su se kile skupljale, kupovao sam veće košulje, šire traperice,...

Što kažu brojke? Brojke kažu da IndeksTjelesne Mase (ITM) kod odraslih ljudi mora biti u granici od 18 do 25. Ukoliko je on od 25 do 30 onda se debeli. Ako je od 30 do 40 onda ste pretili, a ako je preko 40 onda niste normalni jer ćete sutra krepucnit' od sala
Naravno ako vam je taj indeks manji od 18 onda sigurno nosite revije poznatih kreatora.

Taj ITM se dobije tako da svoju kilažu podijelite sa kvadratom svoje visine u metrima. Kod mene koji imam 102kg i 1,81m to iznosi 31,13. Nije loše! Kako bi moja teta Alemka rekla: "Sve su to moji zubi natukli ", a ja nastavljam: ali sve to moje srce mora napumpat i sve to moji zglobovi moraju nositi i zato moram izgubit nešto kila. Bilo bi prekrasno da možemo popiti nekoliko tableta i da svo to salo nestane - ali ne u ovom filmu!! Za to skinuti treba ipak malo više truda i volje. Nekako se nadam da mi volje neće pomanjkati i da ću uspjeti odraditi ciklus od 90 dana do kraja. Ono što nakon prvog dana kužim je da mi najviše fali onaj komadić slatkog poslije jela , ali kako bi braća Englezi rekli: No pain - no gain!

Znači, da skratim priču, ako bih htio doći na ITM 25 trebao bih doći na 82 kg - iskreno? TEŠKO! Ali ne bih se ja žalio da izgubim i bijednih 10-ak kila. No, na kraju se mrtvi broje pa tako ću i ja.

Puno mi znači da me Sandra apsolutno podržava i da na veliko nabavlja recepte za razne dane u tjednu, kupuje voće i povrće, izmišlja i kemija - a ja baš zbog toga ne smijem biti p**ka i popustiti. Do kada? Do jaja!!

p.s. Postoji i klub blogera koji i sami prolaze UN dijetu i iako nisam član pozivam vas da malo pogledate o čemu se to radi: Karakter klub

srijeda, 21.02.2007.

Morčić

Rijeka je po koječemu neobičan grad u kojem i posve obične stvari dobivaju nove oblike i značenja.
Jedan od jedinstvenih suvenira koji turiste podsjeća na njihov boravak u gradu Rijeci, na Kvarneru te u Hrvatskoj, je tradicionalni nakit iz Rijeke takozvani "morčić". Uglavnom su to naušnice ukrašene glavom crnca koji nosi turban, iako se glava crnca s turbanom pojavljuje i na broševima, prstenima, iglama za kravate i ogrlicama.

Prema legendi, u 16. stoljeću, Turci su prodrli sve do grada Rijeke, utaborivši se na Grobničkom polju. U toku opsade Riječani su se u strahu molili da kamenje s neba pobije Turke. Vojskovođa Zrinski ubija turskog pašu strijelom u sljepoočnicu, a kamenje s neba zatrpa tursku vojsku u bijegu. Ostali su samo bijeli turbani razasuti na Grobničkom polju.
U spomen na taj događaj izrađuju se naušnice Morčići, u početku kao pučki nakit, kasnije statusni simbol koji je krasio i austrijsku caricu Mariju Anu. Morčić do današnjeg dana ribarima i pomorcima simbolizira zaštitu od zla, a kao jedinstveni omiljeni nakit s vremenom postaje čuvar identiteta Hrvatskog primorja.

Godine 1991. Grad Rijeka i službeno prihvaća Morčića i uzima kao "svoju masku" i simbol grada. Otada Morčići ponovno ukrašavaju izloge mnogih zlatara, nose ih kao ukras i mladi i stariji, a svoje neizostavno mjesto i kao zaštitni znak Rijeke nalazi na čelu povorke Riječkoga karnevala.





...više o Morčiću...

ponedjeljak, 19.02.2007.

24. međunarodni riječki karneval

Kao i svi ljubitelji Riječkog karnevala, tako se i obitelj žabica spustila s Halubja na Korzo kako bi pratila maškaranu povorku.

U ovogodišnjoj karnevalskoj povorci sudjelovalo je 98 karnevalskih grupa, te oko 10.000 sudionika s područja Primorsko goranske županije, Istre, Dalmacije, kontinentalne Hrvatske, te inozemne grupe iz Italije (Este, Verona, Faenza), Crne Gore (Budva i Kotor) i Brazila.

Pet sati smo hodali u krug, kontra smijera, tražeći stvarno dobre karnevalske skupine, ali, eto, čini nam se da je maštovitost sudionika ove godine zakazala.Bar smo se mi, starije žabice, u tome složili.
Ali ako ništa, bar je vrijeme bilo prekrasno, pa smo ga iskoristila za jednu duuuugu lijepu šetnjcu!

I zato, evo samo par sličica, jer stvarno nismo imali šta slikati!

Meštar Toni

"Feštađuni", Budva, Crna Gora
LJepotice i zvjeri


Snjegovići iz Doma umirovljenika


Pajaci iz Kotora


Barke i ribari


Prava pravcata Brazilka, iz Brazila naravno!
A vidi Žabcu ruku... i osmijeh...


"Spomenik znanom i neznanom", Donja Kaštela


Fifi i cvjetno društvo iz Mošćeničke drage


Pinky-Boduli, Omišalj


Zločeste vile i vilenjaci iz Selca


Naravno da je tu bilo i nama poznatih i dragih ljudi...

Teslini potomci iliti Željka i Željko


Čuvarica mora - Nina


Zvončar Dino iz vrtića


Teta Maja i Martina


A bilo je i onih "malo više" poznatih

Neizostavna Sandra Dabo


"Mama, vidi Tanja i Zorante!" reča Laura, kad vidi stvarno, Tanja i Ooonte.
(Sjeća li se još itko te sapunice osim naše žabice?!)


I za kraj, jedna prava turistička!

subota, 10.02.2007.

11. dječja karnevalska povorka

Eto došao je i taj dan, da sve male maskice dođu na Korzo i priključe se karnevalskom ludilu.
Znamo da ste nas već kao žabice vidjeli, ali ovaj put bile smo bez tate.Tanji, koja mu je bila zamjena, moramo do neba zahvaliti , jer svi koji nju poznaju, znaju da ona nije baš ljubitelj maškara. Pa onda uz to što je obukla kostim žabice, morala je potrpiti i to što je Lauri bilo puno interesantnije šetati sa svojim prijateljima nego sa njom!



Nakon prohodanog i proskakanog cijelog Korza, normalno je da se bude umoran...



Zara je opet cijelu povorku prespavala, a probudila se kada smo stigli u šator, u pravo vrijeme.



I naravno da se ogladnilo..



Kakva je to žabica koja ne skače po lokvama?!



A ako vas zanima kako je to stvarno izgledalo, snimku možete pogledati ovdje.

četvrtak, 08.02.2007.

Proljeće?

Eto nakon onog snijega i velikih zima prije točno dva tjedna, red je došao i na vijesnike proljeća.
Laura se jako obradovala kada ih je ugledala ispred garaže, ali nikako se nije mogla sjetiti kako se zovu:
"Kako ono mama, ciciban?"

utorak, 06.02.2007.

Billy Sitter

Baka i dido su morali otići u Zagreb, pa su nam doveli Bilija na čuvanje.
Sad tko je tu koga čuvao...

ponedjeljak, 05.02.2007.

Zimnice u šetnji

Nakon puno pregovora i dogovora, došao je i taj dan da Zara i mama upoznaju svoje virtualne prijateljice, sa kojima se mama već neko vrijeme druži na Rodinom forumu. To je jedna mala grupica mama i njihovih beba, rođenih (ili koje će tek biti rođene), od sredine 11. prošle do početka 3. mjeseca ove godine, od milja zvanih Zimnice&Zimnići.
Danas smo se samo nas tri, odnosno šest, prošetale Kostrenom, ali sam sigurna, da će za koji tjedan na blogu osvanuti još koja grupna slika Z&Z, kada nam oni tek nedavno rođeni malo narastu i budu spremni za šetnje!


klara i Daria, Winnie The Pooh i Zara, Sandy2006 i Emili

Dva mjeseca...

...Zara je sa nama!

Dakle, dimenzije su sljedeće
6,340g i 60cm, ili, što bi u prijevodu značilo da je Zara u mjesec dana nacicala 1,380g i 5 cm!

Nekad...


...i sad

nedjelja, 04.02.2007.

Opatija

Prekrasan sunčan dan, nas tri, u pratnji bake Josipe, iskoristile smo za šetnju. Ali to nije bila obična šetnja, bile smo u Opatiji, gdje smo gledale Dječju karnevalsku povorku.
Prvo smo se divile moru i još ljepšoj Rijeci koja se u daljini vidjela.





Od svježeg zraka se ogladni...


I napokon smo otišli gledati povorku




Sreli smo i Niku i barba Krešu


Povorka ne bi bila ona prava da ju ne zatvore Halubajski zvončari.


Laurin prijatelj iz vrtića, Dino


SpužvaBoba nismo mogli zaobići, a kako je Laura bila jaaaaaaaaaako dobra (bez obzira što je bila budna od 6 ujutro i što nije išla na popodnevni odmor) i zaslužila ga je!

Otac na službenom putu

ili, opet nam tata luta po bijelom svijetu!
...malo Engleska, pa opet malo Frankfurt...

Jutros zamalo prespavali, ustvari prespavali . Kao, sat nije zvonio...
Samo nije mi jasno kako nismo čuli da su nam telefoni zvonili kada je barba Amir čekao pred kućom u rano praskozorje...
Kako bilo da bilo, u 6,17 umjesto u 5,50, mama otvorila oči, pogledala na sat i šokirana viknula: Marko, 6 i 17. Pa jel zvonio sat!
A tata samo iskočio iz kreveta, nije ništa ni stigao reći, brzo se spremio i izletio iz kuće. I zaboravio kapu. A lijepo je mama rekla, sve si navečer spremi, da ne moraš ujutro misliti!
Laura je pospano mahala tati sa prozora, ali i to je bilo dovoljno da se potpuno razbudi i do dizanja maltretira svoju majčicu. A onda joj se majčica spominjala majčice!

Tata, volimo te puno!

<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?