Dnevnik obitelji Vidovic

četvrtak, 26.01.2006.

Opet i opet

To je naša Laura vikala (i još uvijek viče). Ona se popiškila u tutu (vrčina, noša, noćna posuda,...) i to prvi put i opet.
Išlo je otprilike ovako: mama je presvlačila malu nevolju i kad je ista bila gola (mislim na Lauru , ne na mamu) počela je piškiti (opet Laura ne mama!). U strahu da Laura ne obilježi novi kauč mama ju je digla i prekinula one dvije kapi koje su krenule. Potom je kroz tihu halubajsku noć krenuo uzvik, citiram: "Tata daj nam tutu!", tata je iskusnim pokretima iz nereda u Laurinoj budućoj sobi izvukao žutu tutu i brzinom pantere donio istu u dnevni. Mama je Lauru postavila u poziciju i krenulo je! Ona piški! I kad smo mislili da je gotovo Laura je nadljudskim naporom ponovila postupak i opet se popiškila, i opet u tutu. Ma bravo, tatino dijete!! Dobro, dobro, i mamino.

Ajde, pusa, bog!

26.01.2006. u 20:33 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 24.01.2006.

A karneval...

Niste valjda mislili da smo zaboravili na maškare? Naravno da nismo: ove godine smo na Halubajski karneval išli sa Laurinim i maminim vrtićem, a bili smo "Medvjedići dobrog srca" - slatko zar ne?? Preslatko!

Evo nas na okupljanju pred Plodinama. Tate nema jer:
1. Netko mora i slikati.
2. Prevelik je za objektiv.
3. Sve gore navedeno.

Laura je bila super! Prvo dio je išla u bicikli, drugi dio sam je nosio na ramenima, a kasnije je SAMA HODALA - napisao sam to velikim slovima jer je to za nju veliko čudo. Ona to inače ne radi, ne, ne!

Curica na ovoj slici je Elena, Laurina frendica iz velike grupe, a ujedno i jedini razlog zbog kojeg je i hodala a da se za mamom i tatom nije osvrnula.

Čak ni ona sitna dosadna kiša nije poremetila našu radost i dobru volju, tako da jedva čekamo riječku povorku - na dječijoj ćemo sudjelovati, a veliku ćemo samo gledati.

Puno je medija popratilo naš karneval i naravno da smo u nekima i izašli, tako da nas možete vidjeti u Novom listu od nedjelje (samo u tiskanom izdanju) i na portalu e-rijeka:

Laura plače, hoće mami

24.01.2006. u 20:24 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 22.01.2006.

A sad slika za uspomenu

E dragi naši, kako to najčešće bude mi smo malo stali jer jednostavo nije bilo previše materijala za pisati / slikati. Sad ćemo pak u nekoliko postova predstaviti ono što se izdogađalo zadnjih dana.

Krenimo:

U vrtiću je bio barba Mirko koji je predobru djecu i manje dobre tetu Lili, tetu Sanju i tetu mamu slikao za veselu uspomenu. Laura je vezom stigla u sredinu grupe da joj se ne bi desilo da je nema na slici!

22.01.2006. u 13:32 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 04.01.2006.

Riječi su suvišne

Kako to obično biva zvaki naš odlazak u grad znači u prijevodu jedan do dva komadića nove robice u Laurinom ormaru. Naravno da se tata uvijek nešto buni ali ovaj put bilo je drukčije. Prošla je Nova, dućani se prazne i onda oni stave sniženja. Paraleleno s tim je Laura sve veća i veća (kao da je zalijevamo), a hlaćice, majčice i ostalo ne raste s njom (bezobrazluk). Zaključak je taj da je i strogi i skrbni tata osjetio potrebu da se djetetu nešto kupi i kupilo se (mašala!!). Hlaćice i trenerka. Trenerka se slikala, hlaćice nisu jer je curica bila pospana. Ali ova trenerka koja se slikala je supach i dijete je prekrasno. Znamo da nismo objektivni, ali što je - tu je! Naše dijete je famozno!!!!!

Ovo smo skoro zaboravili: tenisice s ove slike dar su sestara Nanut, da se ne bi tko naljutio jer njegove darove ne apostrofiramo - svi ćete doći na red, trebate samo Lauru obasipati darovima i novcem, mi joj dajemo ljubav!!